S. Aleksija Marušić, krsnim imenom Manda, rođena je na Badnjak 1936. godine u Vidu kod Metkovića od oca Andrije i majke Jurke rođ. Ilić. Odrastajući u brojnoj kršćanskoj obitelji u kojoj se živjelo od vjere i molitve, Manda je zarana stekla čvrste temelje za krepostan život. Od najranije dobi požrtvovno je pomagala u kućanskim poslovima i odgoju mlađe djece pokazujući već tada smisao za žrtvu i služenje.
Sjeme duhovnog zvanja u Mandi je dugo klijalo. Želju i poziv da bude redovnica povjerila je najprije svojoj sestri Andrijani, želeći poput nje služiti u našoj zajednici u koju ju je put vodio na nešto drukčiji način. Stjecajem okolnosti svoj redovnički život započinje kod sestara Službenica milosrđa 1963. godine. Obavljajući službu kuharice i brinući o djeci s. Aleksija je kao sestra ančela služila u Viljevu, Kaštel Štafiliću, Cresu i Kaštel Sućurcu. No više od dva desetljeća koliko je provela kod sestara Službenica milosrđa čeznula je s. Aleksija postati sestrom franjevkom i članicom naše Družbe. Provincijska uprava joj 1987. godine odobrava prijelaz u našu Provinciju, a želja da postane sestra franjevka ostvarila se s. Aleksiji 2. srpnja 1990. kada je, polaganjem doživotnih zavjeta, postala punopravnom članicom naše Družbe. Nakon godina čekanja nije krila zadovoljstvo onim što je doživjela kao ispunjenje svog životnog poziva.
Zajednica joj po dolasku povjerava službu kuharice koju je obavljala najprije u samostanu franjevaca trećoredaca na Ksaveru (1987.-1988), a potom u našim kućama u Sinju (1988.-1989.), na Pagu (1993.-1994.) te u sestrinskoj zajednici na Trpnju, u kojoj će ostati najduže: od 1994.-2012. godine. Svoju dužnost kuharice vršila je požrtvovno i besprijekorno, savjesno brinući oko svakog detalja. Marljivo i predano svoje je svagdane ispunjavala radom i molitvom, a osobitu radost pričinjalo joj je ukoliko bi kome mogla iskazati gostoprimstvo. Osim u kuhinji s. Aleksija je pomagala i u crkvenoj radionici na Lovretu (1989.-1993.), a istančani smisao za lijepo, dok ju je zdravlje služilo, iskazivala je izradom ručnih radova.
Godine 2012. zbog narušenog zdravlja Trpanj zamjenjuje provincijskim središtem na Lovretu, gdje će provesti posljednje godine života. Uznapredovalu bolest i nemoć, a naposljetku i potpunu ovisnost o tuđoj pomoći, s. Aleksija je podnosila jobovskom strpljivošću, zahvalna za svako primljeno dobročinstvo. Kao i tijekom cijelog života tako i na njegovom kraju na poteškoće koje su je snalazile odgovarala je predanjem u Božju volju, svjedočeći tako veliku vjeru i pouzdanje u Svevišnjeg. Vjerujemo da su njezina iznimna strpljivost i prihvaćanje trpljenja proizlazile iz ustrajne molitve i čvrste povezanosti s Gospodinom.
S. Aleksiju krasila je blaga narav i plemenitost. U svojoj dobrohotnosti, za svoje je bližnje pronalazila samo lijepe riječi. Prema svakoj osobi ophodila se ljubazno i s blagošću, a osobitu ljubav i poštovanje gajila je prema svećenicima. Od franjevačkog duha baštinila je ljubav prema prirodi, skromnost, jednostavnost i radost koja se često pretakala u pjesmu u čast Gospodinu.
S. Aleksija je tijekom desetljeća redovničkog života svesrdno svjedočila nesebično služenje, strpljivosti i potpuno predanje u Božju volju. Svoj je redovnički život proživjela samozatajno, bez puno riječi, puštajući da njezina djela propovijedaju mudrost malenih koje je Krist osobito ljubio. On, naš Spasitelj, za kojim je ustrajno hodila u vjeri neka joj udijeli odmor od ovozemaljskih napora i nagradi je vječnim mirom u sebi.
Počivala u miru Božjem!
