Podružnica je ustanovljena 1952. godine. Kuća je vlasništvo Provincije, naslijeđeno od franjevačkih trećoretkinja – dumne od Sigurate. Unutar samostana 1983. godine sestre su uredile i čuvaju zbirku vrijednih samostanskih umjetnina. Drevna crkva posvećena je Preobraženju Gospodnjem. Sestre su se u početku bavile kućnom radinosti, potom su djelovale u zdravstvenim ustanovama. Poučavaju vjeronauk u školi.

Crkva – Sigurata

Sigurata je pučki naziv za crkvu i samostan Preobraženja Kristova na Prijekomu u Dubrovniku, ulica od Sigurate 13. Naziv se razvio od latinskog imena ove crkve Transfiguratio Domini (Preobraženje Kristovo), od kojeg su se u dugogodišnjoj upotrebi u izgovoru ispuštanjem nekih glasova – tranS(f)IGURATio – razvili nazivi Sigurat, Sikurat, Sigurata, Sikurata.

U pisanim dokumentima ova se crkva prvi put spominje 2. 4. 1281. godine a naziva se Transfiguratio Domini. Taj prvi spomen nalazimo u izvršenju oporuke dubrovčanina Bogdana de Pisino koji ostavlja novac brojnim crkvama i osobama, a među njima je i Dobre dumna kod Preobraženja Gospodnjeg koja izjavljuje da je primila 6 denara i 2 folara: “Et similiter ego Boni, reclusa ad Transfigurationem Domini confiteor quod dicti pitropi dederunt mihi denarios grossos sex et follarios viginti.” Od l7. stoljeća do 1835. ova se crkva zbog čašćenja Bogorodičine slike koja se u njoj častila često i u dokumentima i u običnom govoru naziva Gospa Sigurata, Gospa od Sigurate, Sancta Sigurata, premda se povremeno javlja i izvorni titular, Preobraženje, Transfiguratio. Danas se jednostavno zove Sigurata, a po njoj je i cijela ulica dobila ime “Od Sigurate”, a kao titular se slavi samo Preobraženje Kristovo, 6. kolovoza.

Sagrađena je na mjestu gdje se nakon naglog uspona teren malo sravnjuje, stvarajući odmorište, da bi se iza toga opet počeo naglo penjati. Kada je ona građena na ovom predjelu još nije bilo drugih građevina, pa je na tom brežuljku morala zaista dojmljivo djelovati. S te točke pak vidio se cijeli grad. Kada je 1272. i 1296. godine Statutom reguliran predio Prijeki, sve su ulice građene pravilno od juga prema sjeveru, jedino je na ovom mjestu nastala nepravilnost, te je sa sjeverne strane crkve jedina uličica koja ide u smjeru istok zapad, Ulica Mala. Blokovi kuća između dvije ulice na sjevernoj strani Prijekog južno od crkve građeni su pravilno s “klončinom” između redova kuća, ali kada dođe do Sigurate te pravilnosti nestaje, a narušena je i sjeverno od Sigurate.

Kada je godine 1556. Dubrovnik podijeljen na 12 župa (parochia) jedanaesta od njih je “župa crkve Svetog Preobraženja” a graničila je na sjeveru s gradskim zidom, na jugu s Prijekim, na zapadu s kompleksom franjevačkog samostana, a na istoku s ulicom crkve Sv. Vida, (današnjom Zamanjinom ulicom).

Crkva Preobraženja Kristova pripada predromaničkom južnodalmatinskom tipu jednobrodnih crkava s pravokutnom apsidom, pojasnicama i kupolicom koja je izvana kvadratična i neožbukana. Budući da je sadašnja apsida pregrađena u doba baroka, što je vidljivo po sekundarno upotrebljenim gotičkim  građevnim elementima, nemoguće je odrediti kakva je izvorno bila. Analogijom sa crkvom sv. Nikole na prijekom u ovom istom gradu koja je građena nešto ranije a imala je polukružnu apsidu, možemo zaključiti da je i Sigurata također imala polukružnu apsidu.

Kupolica počiva na niskom tamburu s pandativima. Prostor broda je podijeljen u tri dijela međusobno odijeljena pojasnicama. Nad srednjim dijelom je kupolica, a ostala dva imaju križno-bačvaste svodove. Bridovi na križanjima svodova su neznatno reljefno istaknuti. Crkva je sada iznutra ožbukana, no sudeći prema analogiji ovog tipa i vremena, vjerojatno je bila oslikana fresko slikama. O njenoj gradnji nema pisanih podataka, no sudeći prema stilskim karakteristikama njenu gradnju možemo vremenski smjestiti oko sredine 11. stoljeća te je uz crkvicu sv. Nikole bila najstarija crkva u ovom dijelu Dubrovnika koji se tada upravo počinje naseljavati, a vjerojatno i jedna od najstarijih građevina ovog dijela grada uopće. Već i sama činjenica da je posvećena Preobraženju Kristovom govori da je građena u doba kada je u Dubrovniku jak bizantski utjecaj, a to je upravo 11. stoljeće. Na zapadu se naime kult i blagdan Preobraženja uvodi tek nakon 1457. godine, nakon pobjede nad Turcima kod Beograda pod duhovnim vodstvom sv. Ivana Kapistrana, dok se na Istoku ovaj blagdan veoma svečano slavio već od 6. stoljeća pa dalje i bio je najveći ljetni blagdan te se na ovaj dan blagoslivljalo prvo grožđe i žito. To je i inače jedan od najstarijih Kristovih blagdana a slavio se kao blagdan Krista Kralja – Pantokrator. Taborsko pak svijetlo – “gloria” – koje su vidjeli apostoli prilikom preobraženja igra u ranosrednjovjekovnoj teologiji i ideologiji pa i u estetici veoma važnu ulogu.

Budući da je crkva pravilno orijentirana nakon regulacije ovog dijela grada njena je apsida ostala na uličnoj strani, dapače ulazi u sam prostor ulice, a da bi se u crkvu moglo ulaziti nakon što je u 14. i 15. stoljeću sav prostor oko nje izgrađen, ispred pročelja na zapadu ostavljen je mali trg na koji se prilazilo s južne strane crkve.

Crkva je danas trobrodna, a dva su joj bočna broda, sudeći prema profilaciji portala i prozora pridodana krajem 17. stoljeća, možda neposredno nakon potresa 1667. godine. Brodovi su prigrađeni tako da su pojasnice predromaničke crkve pretvorene u stupove, a ostalo zidno platno uklonjeno. Tom joj je prilikom preuređeno i pročelje tako da odgovara trobrodnom rasporedu unutrašnjeg prostora, s time da je iznad portala sačuvana gotička rozeta.

Nekako u isto doba prigrađena je i sakristija na sjeveroistočnom uglu između apside i sjevernog prigrađenog broda.

Krajem 17. stoljeća podignut je i oltar sv. Ivana Krstitelja bratovštine dubrovačkih zlatara. Na oltarnoj je slici uljem na platnu (100 x 135) naslikan prikaz kako Ivan krsti Krista u Jordanu, a sa strane su sv. Lucija i sv. Andrija apostol.

U ovoj je naime crkvi bilo sjedište bratovštine kovača i kotlara već u 14. stoljeću, a najvjerojatnije i od samog njenog početka. Najstariji grob te bratovštine u ovoj crkvi (sada ispred crkve) je iz 1423. godine, a najmlađa su dva groba iz 1808., (sada također ispred crkve). Godine l5l4. ova je bratovština brojila čak 56 članova. Sv. Ivan Krstitelj je zaštitnik kovača jer ga je Herod najprije bacio u okove, a zatim mu mačem odrubio glavu, a sv. Lucija je tu zato jer je zaštitnica očiju, a oči kovača su zbog jake svjetlosti usijanog željeza i zbog iskri koje vrcaju pri kovanju veoma izložene opasnostima i bolestima. U ovoj crkvi ima inače mnogo srebrnih zavjetnih pločica (“ex voto”) s očima. Na dan sv. Lucije, 13. prosinca bratovština svake godine bira gastalda, a na Ivandan, 24. lipnja za njih u ovoj crkvi biva pjevana misa i večernja a bratimi za tu prigodu moraju uresiti crkvu. Za to se svake godine biraju dva “festarola” (festanjula). Članovi bratovštine su za neke prekršaje morali globu plaćati ovoj crkvi. Prisutnost sv. Andrije na ovoj slici nije moguće sa sigurnošću odrediti, no budući da je on zaštitnik dubrovačkih stolara, nije isključeno da su oni, nakon što je u potresu 1667. srušena njihova crkva sv. Barbare, sjedište svoje bratovštine privremeno smjestili u ovu crkvu zajedno s kovačima dok se nisu preselili u svoju novu crkvu sv. Josipa u Ulici od Puča. Ovaj se oltar inače u starini zvao “oltar Svetog Križa” a da zapravo ne znamo zašto. U samostanskoj se zbirci nalazi više manjih raspela i dvije slike uljem na platnu, jedna iz 17. a druga iz 18. stoljeća. Ova iz 18. stoljeća (veličine 30 x 55 cm) prikazuje Krista na križu i sa strane sv. Ivana Krstitelja i sv. Luciju, dakle zaštitnike kovača, pa nije isključeno da je ranije postojala velika oltarna slika istog ikonografskog sadržaja, a nakon što je ona propala, napravljena je ova manja za sjećanje.

U ovoj je crkvi neko vrijeme bilo sjedište i bratovštine češljara vune, koje je zaštitnik sv. Vlaho, na što podsjeća nadgrobna ploča s natpisom: “S. DE FRATERNITA DE PETENATORI”, sada ispred crkve, te mala slika sv. Vlaha, ulje na platnu, sada u zbirci.

Sadašnji glavni oltar je od drva, a podignut je oko 1870. Na sredini je slika Bogorodice s Djetetom, ulje na platnu, veličine 48 x 83 cm, prekrivena osim lica mnogo starijim srebrnim okovom i brojnim zavjetnim darovima. Ova je slika naslikana početkom 18. stoljeća “manu boni pictoris” (rukom dobrog slikara), pošto je stara slika “Gospe Sigurate” odlukom Senata prenesena u katedralu (neko vrijeme najprije u Rozario) da nadomjesti sliku “Gospe od Porata”, koja se nekoć štovala u Sv. Mariji od Kaštela a kasnije je bila prenesena u katedralu, i pošto je nakon rušenja katedrala u potresu 1667. ona jedina bila spašena, prenesena je u crkvu sv. Vlaha gdje je izgorjela u požaru 1706.

O tim dvjema slikama je dubrovački latinist Bernardin Ricciardi (1680.-1716.) nekako nakon ovog seljenja slika spjevao elegiju od 21 distiha u kojoj opisuje zgode oko ovih slika, te jednu naziva “Virgo portus” koja stišava oluje a drugu “Virgo indulgendi pluviam” koja daje kišu u suši, jer se ovoj slici dubrovčani zavjetovali u doba suše.

U južnom brodu crkve je oltarić pučki zvan “Oltar Bambina” s kipom stojećeg Djeteta Isusa i brojnim votivima, koji je Anica Bošković, sestra Ruđerova, ostavila svojoj sestri dominikanki s. Ozani u samostanu sv. Katarine, a ova ga nakon svoje smrti, godine 1803. ostavila Sigurati. Pred ovim se oltarom nekada obavljala svečana devetnica Božiću kojoj je prisustvovao i biskup.

Južno od ulaznih vrata u zidu je ugrađena mala grobna ploča s natpisom iz 14. st.: “S. D. OBRAT FILIO DE BRATOIE DE BRENO CVM OMNIBVS SVIS”.

Prema predaji koju bilježi i Slade u ovoj se crkvi čuvao kamen s uklesanim natpisom o boravku sv. Franje u Dubrovniku koji da je odsjeo u jednom “stranjcu” kraj crkve sv. Margarite, na mjestu gdje je sada Isusovački kolegij. Prilikom gradnje kolegija taj je kamen prenijet u Siguratu, ali je kasnije preklesan i ugrađen u pločnik ispred crkve.

Nad ovom su crkvom patronatsku službu vršili “državni rizničari” isti koji su imali patronat i nad katedralom a to je za ovu crkvu bio znak posebne počasti i važnosti. Oni su predlagali svećenike koji su se imali brinuti za uredno bogoslužje u ovoj crkvi (rektore, administratore), a ti su uvijek bili kanonici iz uglednih dubrovačkih obitelji Kaboga, Gundulić, Gradić, Zlatarić itd. Najstariji poznati rektor bio je Marin Kaboga koga je na tu dužnost imenovao papa Pio IV. 11. 8. 1561. Posljednji pak rektor ove crkve, kada je ta funkcija već davno ugasla, bio je u prvoj četvrtini 20. stoljeća don Niko Gjivanović koji je istražujući u dubrovačkom arhivu mnogo pridonio rasvjetljavanju povijesti ove crkve kao i dumana trećoretkinja u Dubrovniku i podosta toga publicirao. Ti su rektori vršili brigu nad imovinom od koje se ova crkva djelomice izdržavala a to su uglavnom bile kuće koje su joj oporukama bile ostavljane. U samostanskom se arhivu i danas čuva bilježnica s evidencijom tih prihoda od l746. do 1835. pod naslovom “Nota di questi che pagano al Rettore e Abbatissa della Chiesa di Trransfigurazione detta di Sigurata per fondo delle case.”

Ova je crkva bila od davnine mjesto zavjeta dubrovačkih pomoraca i njihovih supruga o čemu svjedoče brojni zavjetni darovi u slikama i srebru (brodovi i srca). Mornari su se zavjetovali za sigurnost plovidbe, a supruge za vjernost svojih muževa.

Kraj ove crkve od davnina su se smjestile i vodile o njoj brigu dumne trećoretkinje sv. Franje (reclusae S. Francisci), ponekad zvane i picukare, a njihov najstariji pisani spomen kako je već navedeno, datira iz 1281. godine. Od tada pa nadalje u dokumentima dubrovačkog arhiva, osobito u oporukama često susrećemo spomen ovih dumana od Sigurate. U ovaj su samostan kao i u brojne njemu slične u gradu, ulazile pretežno pučanke o čemu svjedoče njihova imena koja susrećemo u oporukama: Tola 1381. i 1386., Milica 1391., Gojna 1419., Vladna 1470., Kata 1727. itd. Brinule su se za crkvu a izdržavale su se radom svojih ruku i milodarima. Naročito su se bavile vezenjem i tkanjem o čemu svjedoče sačuvani tkalački stanovi iz 18. stoljeća, a posebno su bili poznati i cijenjeni svileni rupci, tzv. “dumanjski ubručići”. Bavile su se i pečenjem slatkiša, osobito “kotonjate” koje su dubrovčani kod njih naručivali za kućne svečanosti. Isprva su živjele po pravilu franjevačkog svjetovnog trećeg reda, a negdje u prvoj polovini 18. stoljeća dobivaju svoje vlastito pravilo, koje se i danas čuva u samostanskom arhivu a nosi naslov “Zakon dumana od Sigurate iliti Regula” a sadrži posebna pravila za redovnice, posebna za opaticu (Abbatisse), posebna za prokuratorice (ekonome) i posebna za ministre (nabavljačice). Tridesetih godina 18. stoljeća uvedena je odredba da svaka koja ulazi u samostan mora sa sobom donijeti “svu njoj potrebnu odieću” i dva dukata, a prva je takva bila Marija Grošeta iz Trnovice koja se obukla 16. 5. 1733.

Dumne su stanovale u dvije kuće južno od crkve od kojih je svaka gledala na drugu ulicu (sadašnje prizemlje i podrum). Ona u ulici Medovića je bila katnica, a ona u ulici Od Sigurate prizemnica. Još i sada su sačuvane srednjovjekovne arapske brojke nekadašnje numeracije kuća te na dovratniku u ulici Medovića stoji br. 9, a na onom u ulici Od Sigurate (sada dislociranom) br. 78. Sudeći prema tehnici i ziđu ove su kuće građene u 14. i 15. stoljeću. Na portalu iz ulice Medovića sačuvana je lisnata gotička kapitelna zona dovratnika, a na katu iste zgrade kameno renesansno pilo.

Samostan je 1900. godine temeljito popravljen i tom mu je prilikom dograđen još jedan kat nad obje zgrade. Veliku obnovu samostan je doživio 1932. godine kada su mu nadograđena još tri kata nad obje zgrade.

Muzej – Sigurata

Tijekom postojanja crkve i samostana prikupile su se brojne umjetnine, koje su uglavnom došle kao zavjet ili zahvala za ispunjeni zavjet. Smještene su u posebnu zbirku u prostorima najstarijeg dijela samostana. Većina tih umjetnina pripada razdoblju baroka, a posebno je zastupljeno 18. stoljeće, no ima i starijih, veoma vrijednih umjetnina.

Kraj crkvice od Preobraženja Gospodnjega smjestile su se već u 13. stoljeću trećoretkinje sv. Franje koje se u dokumentima prvi put spominju 2. IV. 1281. godine. One su se brinule za crkvicu a uzdržavale su se uglavnom radom svojih ruku, vezenjem čipki, tkanjem, pečenjem slatkiša za kućne svečanosti te izradom krunica i prodajom devocionalija.

U jednoj prostoriji pohranjeni su predmeti svakodnevne upotrebe, stvari i alati kojima su se koristile u svom životu i radu. Primjerice, alati za češljanje vune, predenje i tkanje; dva su tkalačka stana iz 18. stoljeća, manji za tkanje vrpci i pojaseva, a veći za tkanje sukna. U jednom kutu improvizirano je ognjište sa svim što mu pripada: komoštra, kotlovi i kotlići, lonci i lončići, tave i tavice te kalupi za pečenje kolača (poznatu dubrovačku kotonjaru), i sve ostalo što je u kuhinji potrebno. U drugom kutu je slika sv. Vlaha, zaštitnika grada, iz početka 19. stoljeća. Kako je bio zaštitnik grebenara i češljara vune, pokraj slike je jedan greben za češljanje vune, kakvim je svetac bio mučen. Ispod grebena je vaga ručne izrade iz 18. stoljeća.

Na stubištu iznad se nalazi kameno “pilo”, spremnik za vodu i kamenica za pranje ruku s obješenim bakrenim krčagom (romjenčom). Svaka stara dubrovačka kuća ima “pilo” i spremnik za vodu.

U prostoru pokraj “pila” se nalaze liturgijski predmeti te predmeti privatne pobožnosti dumna. Tu je liturgijsko posuđe: kaleži, pokaznica, ciborij, kadionica, plitice, sve rad dubrovačkih majstora 18. stoljeća. Jedna pokaznica je datirana te je na podnožju ugraviran natpis da je rad i poklon bratovštine dubrovačkih zlatara iz 1744. godine. Muzej posjeduje dva voštana kipića Djeteta Isusa, tzv. Bambina, kakve je nekad imala svaka dubrovačka kuća. Bambino bi se za Božić stavljao na počasno mjesto u kući (kućni oltarić) i kitio ukrasima i svijećama, kao što se danas kiti jelka ili bor.

U prostoriji pokraj su izložene slike, uglavnom od 15. do 19. stoljeća, radovi dubrovačkih, italokretskih i talijanskih majstora. Najstarije i najvrjednije je procesionalno raspelo od pozlaćenog bakrenog lima na drvenoj podlozi, rad domaćih majstora iz 14. stoljeća. Sačuvana je samo jedna strana i vez, detalj nekadašnje misnice, rađen prema kartonima venecijanskog slikara Niccolo di Pietro oko 1420. godine; zavjetna slika broda u oluji, tempera na daski, koju je naslikao dubrovački slikar Franjo Matkov oko 1540. godine. To je najstariji sačuvani prikaz dubrovačkog broda koji je 1998. godine bio izložen na Svjetskoj izložbi EXSPO u Lisabonu.

Sačuvano je monumentalno slikano raspelo, rad vrsnog nepoznatog majstora 18. stoljeća; slika Krista koji nosi križ, rad venecijanskog majstora; Raspeće sa sv. Ivanom Krstiteljem i sv. Lucijom. Uz Raspeće se redovito nalaze Marija i sv. Ivan Evanđelist a na ovom su sv. Ivan Krstitelj i sv. Lucija jer su bili zaštitnici bratovštine dubrovačkih kovača, kojoj je bilo sjedište u crkvi pokraj. Sv. Ivan Krstitelj također i zbog toga što je ležao u tamnici u okovima, a sv. Lucija jer je zaštitnica očiju. Oči su kovača, jer nisu imali zaštitnih naočala, zbog iskri koje su vrcale pri kovanju, bile izložene stalnoj opasnosti.

Naveden je samo dio eksponata koji se nalazi u muzeju.