Crkva u Hrvata jednom godišnje organizira susret misionara i misionarki koji se u tom trenutku zateknu „u prolazu“ kroz Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Susret se svake godine održava u drugoj nad/biskupiji.
Ove godine, od 20. do 24. lipnja, misionare je ugostio Travnik u srednjoj Bosni, na području Vrhbosanske nadbiskupije. Bio je to dobar izbor. Lašvanska dolina mnogima budi sjećanja na suze, teška iskustva i nepreboljene rane. No, mi smo ovoga puta bili ondje iz drugoga razloga.
Stigli smo u subotu, 20. lipnja, s četiri kontinenta – iz Afrike, Europe, Amerike i Australije/Oceanije – te iz jedanaest različitih zemalja. Okupilo se više od dvadeset misionara i misionarki.
Uz njih su bili prisutni i povjerenici za misije koje ima svaka biskupija, kao i nacionalni ravnatelji i ravnateljice Papinskih misijskih djela. U Zagrebu je tu službu do sada obnašala s. Ivana Margarin, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi, koju je njezina Družba u međuvremenu izabrala za vrhovnu poglavaricu. Na njezino mjesto imenovana je nova nacionalna ravnateljica, s. Ivana Gelo, članica Družbe sestara Službenica milosrđa.
U Sarajevu je službu nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela tijekom proteklih deset godina obnašao mons. Luka Tunjić. Po isteku mandata, za njegovog nasljednika imenovan je prof. Dubravko Turalija.
Doček nam je priređen na otvorenom, uz zgradu Nadbiskupskog sjemeništa. Riječi dobrodošlice, ohrabrenja i podrške uputili su nam uzoriti kardinal Vinko Puljić, preuzvišeni nadbiskup Tomo Vukšić, fra Stipan Radić u ime Sarajevske nadbiskupije te predstavnici civilnih vlasti.
U nedjeljno jutro bili smo raspoređeni po različitim župama gdje smo pred Božjim narodom svjedočili o tome gdje živimo, što radimo i komu smo povjerovali kada smo Mu darovali svoj život, svoje godine i svoje poslanje.
Ponedjeljak je bio radni dan. Svaki je sudionik predstavio sebe, svoju zajednicu i zemlju u kojoj živi i djeluje. Razgovarali smo o radostima i izazovima misionarskoga života, o problemima s kojima se susrećemo, ali i o razlozima za zahvalnost.
Iz Konga nas je bilo troje: fra Pero Čuić, s. Mislava Prkić i ja. Zanimljivo je da smo zajedno sabrali čak 135 godina misionarskog djelovanja: dovoljno za mnogo uspomena, iskustva i zahvalnosti.
Prema programu imali smo priliku posjetiti i neka mjesta koja nose teško breme povijesti toga kraja.
Slavili smo svetu misu u Gučoj Gori, u crkvi sv. Franje, koja je tijekom rata bila spaljena i bombardirana, a potom obnovljena. Budući da je ovo Franjina godina, a Bosna je duboko prožeta franjevačkom prisutnošću, taj je posjet imao posebno značenje.
U crkvenom dvorištu nalazi se brončani kip sv. Franje na kojem su još uvijek vidljivi tragovi mržnje i razaranja: velika rupa na habitu, glava izrešetana mecima, svih deset prstiju odsječeno, a ptičici na kipu odrubljena glava.
Posjetili smo i mjesto stradanja djece u Vitezu te se ondje pomolili. Prošli smo kroz ratnu franjevačku bolnicu u Biloj, gdje su crkvene klupe služile kao kreveti za ranjenike i bolesnike.
Molili smo za sve poginule, ubijene, nestale i raseljene. Još uvijek postoje krajevi iz kojih je narod otišao i nije se vratio. Infrastruktura je uglavnom obnovljena, a voljeli bismo vjerovati da se obnavljaju i ljudska srca i duše, premda je ondje ostalo mnogo rana i tuge. Prisjetili smo se riječi jednoga pape koji je rekao da „gdjegod malo prokopaš zemlju u Bosni, ona može poslužiti kao relikvija za oltar, jer je stoljećima natapana krvlju mučenika“.
Naš neslužbeni završetak željeli smo obilježiti u Podmilačju, u svetištu svetoga Ivana Krstitelja, onoga za kojega je Isus rekao da je najveći među rođenima od žene. Stigli smo na večernju svetu misu uoči njegova blagdana.
Misno slavlje predvodio je mons. Tomo Vukšić, nadbiskup vrhbosanski, uz sudjelovanje mons. Ivana Štironje, porečkog i pulskog biskupa te predsjednika Vijeća za misije Hrvatske biskupske konferencije, koji je otvorio naše susrete i bio s nama tijekom cijelog programa.
Bio je nazočan i mnogopoštovani provincijal Bosne Srebrene, kao i nebrojeno mnoštvo Božjega puka. Svatko je došao sa svojom vjerom, zavjetom, svojom boli ili zahvalnošću za primljena dobra, za doživljeno i viđeno.
Zaista, velik si, Gospodine, u svemu što nam pripravljaš svakoga dana i svakoga časa.
Hvaljen i blagoslovljen budi!
s. Mirabilis Višić
