Školske sestre franjevke

Zatvaranje XVI. redovitog vrhovnog kapitula

 

Kao što sve ima svoj početak i kraj tako je nakon dvadeset i pet dana (od 2. do 26. srpnja) zajedništva i intenzivnog rada u znaku XVI. redovitog vrhovnog kapitula došao dan svečanog zatvaranja Kapitula i povratak sestara kapitularki „iz konklava“ u uobičajeni svagdan.

Daljnja priprava za zatvaranje Vrhovnog kapitula uslijedila je po izboru nove Vrhovne uprave radom na pripremi i usvajanju odluka i preporuka te usvajanju zaključnog dokumenta koji će biti poslan svim sestrama.

Svečarskom ozračju našeg zajedništva doprinosile su čestitke koje su pristizale iz svih provincija i Rimske regije, od sestara iz DR Konga i Ugande. Uz iskrenu zahvalu prethodnoj Vrhovnoj upravi za upravljanje Družbom, nizale su se čestitke novoizabranoj uz želje da ih u zahtjevnoj službi vodi Duh Sveti.

Neposredno prije zatvaranja, bilo je vrednovanje Kapitula u kojemu je svaka kapitularka dala svoj osvrt. Pohvala za dobru organizaciju i to do najsitnijeg detalja koji nije prošao nezamijećen, zajednički je nazivnik svega izrečenoga. Dakako, uz dobru organizaciju istaknula se i zauzeta suradnja sestara, a nije se zaboravilo spomenuti ni to da su mnoge sestre prije dolaska na Kapitul prihvatile zaduženja te su predanim vršenjem istih dale važan obol uspješnosti rada Kapitula.

Na kraju je svoju riječ uputila i vrhovna predstojnica s. Veronika Verbič. Zahvalila je prethodnoj Vrhovnoj upravi na izvrsnoj pripremi Kapitula, izboru teme te vrsnih predavača koji su nas duhovno obogatili. Sažimajući doživljeno u proteklim danima rekla je: „Živjele smo zajedno u radosti i poteškoćama, u radu i odmoru. Živjele smo zajedno i u euharistijskim slavljima i u molitvenim časovima. Ostanimo i dalje u zajedništvu“. Citirajući riječi utemeljiteljice Majke Margarite Pucher: „Sve stavljam u Presveto Srce Isusovo“, s. Veronika je stavila Družbu i sve što je na Kapitulu odlučeno u Presveto Srce Isusovo „u vjeri i povjerenju da smo u Srcu Isusovu i u njegovim rukama“. S ovom željom i molitvom proglasila je XVI. redoviti vrhovni kapitul zatvorenim.

Kako se zatvaranjem Kapitula napunila mjera dana našega boravka i rada pod okriljem Marije Anđeoske priličilo je za kraj, prije odlaska kući, otići i pozdraviti se i sa svetim Franjom. Kao što su se nekoć njegova braća sabirala oko Porcijunkule da bi izmijenili iskustva i ohrabreni bratskom podrškom uputili se u svijet, tako smo se i mi prije povratka među sestre uputile na grob svetoga Franje kako bismo molile za blagoslov našega rada i Družbe i u njegovoj prisutnosti zapjevale Te Deum.

Svečano euharistijsko slavlje na grobu svetoga Franje predvodio je asiški nadbiskup mons. Domenico Sorrentino. Osvrćući se na dio naziva Družbe, Školske sestre, potaknuo nas je da budemo učenice u Isusovoj školi jer samo tako možemo biti autentične učiteljice vjere. Život je pravi način evangelizacije. Propovijedati životom potrebnije je od propovijedanja riječima, istaknuo je nadbiskup, ne zanemarujući važnost riječi. No ukoliko život ne govori, ne svjedoči, riječi nemaju smisla. Franjin je život bio rječit, jer se sasvim predao Kristu. On je bio njegov Kralj, istaknuo je nadbiskup potičući sestre da se potpuno predaju Kristu kao svojemu Kralju. Plod Franjine izručenosti Kristu jest privlačnost njegova života po kojemu nastaje bratstvo i raste zajedništvo. Dao Bog i nama isto.

Prije rastanka s Franjinim Asizom htjedosmo ispred bazilike napraviti zadnju službenu fotografiju našega sestrinskog zajedništva. Zanimljivo, u trenutku sabiranja kako bismo sve mogle stati u objektiv nadošla je skupina mladih koji su se sjatili oko nas, kao nekoć ptice oko Franje. Što je ove mlade privuklo k nama? Ne znamo, no rado smo ih primile u svoje zajedništvo. Jedna je sestara jednostavno rekla: “Evo nam Božjeg znaka.”

Znakove Božje treba znati čitati ključem vjere. Da bi se to znalo potrebno je znati moliti, šutjeti, osluškivati. Osluškujući Duha Svetoga hodimo zajedno u novosti života.