S. Virgina, krsnim imenom Marija, rođena je 23. travnja 1937. u Sinju (Podvaroš) od oca Petra i majke Ane rođene Milošević, kao treće od petero djece. Roditelji su učili djecu ljubaznom odnosu prema starijima, bolesnima i siromasima. Tako je Marija od malena u sebi izgrađivala suosjećanje i samilost prema potrebitima te će ta karitativna nota obilježavati čitav njezin život.
Marija je svoje školovanje započela kod sestara milosrdnica u Sinju, a osmogodišnje završila u državnoj školi. Već tada je razmišljala ne samo o odlasku u samostan već i u misije – u Afriku. Rastu njezinog duhovnog zvanja pridonijele su sestre milosrdnice, te braća franjevci u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske. No, najzaslužnija je bila strina Mara koja joj je davala vjerski tisak, a s. Virgina je posebno isticala časopis Jeka iz Afrike te životopis svete Male Terezije od Djeteta Isusa, koja je gorjela ljubavlju prema misijama.
Iako su roditelji živjeli u kršćanskom duhu, o odlasku Marije u samostan otac nije želio ni čuti. Uvjerena sam, piše s. Virgina u svom životopisu, da je dragi Isus preko oca iskušavao moje zvanje… radi njega sam mislila da taj poziv trebam izbiti iz glave, ali nisam mogla. S bratom sam išla na zabave… Bila sam raspjevana, voljela društvo i pjesmu. Da bi je odgovorili od redovničkog poziva, Mariju su, unatoč njezinom negodovanju, zaposlili u tvornici konca, Dalmatinki, u kojoj je radila pet godina. Sve vrijeme u njoj je tinjao duhovni poziv o čemu je najviše razgovarala sa strinom Marom i franjevcima te našom s. Leonardom Žižanović koja je u to vrijeme djelovala u Franjevačkom samostanu. Svi su je savjetovali da pođe u samostan kad postane punoljetna.
Marija se sa 19 godina odlučuje na odlazak u samostan. Dana 13. lipnja 1956. godine primljena je u kandidaturu Školskih sestara franjevaka u Splitu. Slijedeće godine 3. travnja počinje postulaturu, a kanonsku godinu novicijata iste godine 3. listopada i dobiva ime s. Virgina. Prve redovničke zavjete polaže na svetkovinu sv. Franje 1958., a doživotne također na svetkovinu sv. Franje 1963. godine.
Nakon polaganja prvih zavjeta s. Virgina je dvije godine na Lovretu (1958.-1960.) sakristanka, pomaže u radionici crkvenog ruha, a uz to se osposobljava za sviranje i pohađa poduke iz vjeronauka u Nadbiskupskom sjemeništu. Glazbeno nadarena, vrlo brzo napreduje i pokazuje izniman talent za pjevanje i sviranje. Animiranje pjevanja, vođenje crkvenih zborova bit će glavna služba koju će obavljati u mnogim župama.
Od 1960. do 1962. je pastoralna suradnica, sakristanka i orguljašica u Splitu u crkvi sv. Frane na Obali. Slijedećih sedam godina djeluje kao sakristanka i sviračica u Vrlici (1962.-1969.) a ujedno vrši službu kućne predstojnice laćajući se poslova kako je sama govorila – od štale do oltara. Po dvije godine je sakristanka i orguljašica u župnoj crkvi u Kaštel Lukšiću (1969.-1971.) i u Unešiću (1971.-1973.) gdje je također kućna predstojnica.
S. Virgina je bila prva sestra naše Provincije koja se javila za odlazak u misije u Afriku. Stoga 1973. godine dolazi na Lovret u vidu priprave za misije. Uz vođenje radionice za izradu jorgana, uči francuski jezik i odlazi u župu Gospe od Zdravlja poučavati djecu crkvene pjesme. Osim toga nedjeljom odlazi u Brnaze (Sinj) za animiranje liturgijskog pjevanja.
Njezin san odlaska u Afriku nije se ostvario. Umjesto u Afriku, poslana je 1975. godine za pastoralnu suradnicu u Baden-Baden, u Njemačkoj. To što nije pošla u Afriku, smatrala je voljom Božjom, ali je u njoj sazrela ideja da se treba posvetiti misijama u Domovini, pa je nakon godine dana zatražila povratak u Hrvatsku. Znala je za sebe reći da je pučka misionarka. To je doista i bila.
Sedmogodišnje djelovanje u Imotskome (1976.-1983.) s. Virgina je smatrala najplodnijim razdobljem u duhovnom, karitativnom i kulturnom životu. Bila je odgovorna u sestrinskom dječjem vrtiću. Uz to prihvaća sviranje u župnoj crkvi u Prološcu, a po potrebi odlazi i u župu Podbablje i Vinjani. Slijedeće tri godine je u sestrinskoj kući u Sinju (1983.-1986.) gdje uz izradu jorgana, uređenje vrta i pomoć u domaćinstvu, velikodušno daje svoj doprinos u vođenju crkvenog pjevanja u filijalama sinjske župe: Lučane i Karakašica, te župama Čaporice i Ugljane. Godine 1986. ponovno se vraća u Imotski (1986.-1991.) i pet godina kao župska suradnica odlazi u Proložac a povremeno i u Podbablje. Uzgajanje cvijeća u sestrinskim vrtovima, bilo je odraz njezine velike ljubavi prema prirodi kao i umijeća kojim je to činila.
Gdje god je bila, s. Virgina je smatrala da je upravo tu Gospodin treba. Početkom Domovinskog rata 1991. je u sestrinskoj kući u Kaštel Lukšiću (1991.-1993.). Pomaže u dječjem vrtiću, ali najviše se zauzima u radu s ratnim izbjeglicama u hotelu Palace. Nakon dvije godine odlazi u Trpanj (1993.-1994.), i opet radi s izbjeglicama. Pomagala je svima bez obzira na nacionalnost i vjeru. Bila je također sviračica u župi, spremala prigodne priredbe s djecom, te odlazila i u tamošnji dječji vrtić vježbati djecu u pjevanju. Polje rada bilo je veliko, a njezino srce nije moglo izdržati sav taj napor. Morala je na liječenje, ali u srcu je nosila zahvalnost Bogu za sve čime ju je obogatio kroz to vrijeme. Godinu dana poslije ponovno dolazi u Kaštel Lukšić (1994.-1996.), pomaže u dječjem vrtiću i odlazi svirati u župu u Kaštel Novi i u Crivac. Godine 1996. po drugi put dolazi u sestrinsku kuću u Sinj. Pomaže bolesnoj majci koja je živjela nedaleko sestrinske kuće. Nakon majčine smrti 2003. godine, krhka i iscrpljena zdravlja odlazi godinu dana na rehabilitaciju u Trpanj, a 2004. dolazi na Lovret gdje ostaje do smrti.
Svoje dane nemoći s. Virgina je ispunjala molitvom, razmatranjem i slušanjem vjerskih emisija. Zanimala se za druge, molila za njihove potrebe, za potrebe zajednice, Domovine i cijele Crkve. Veselila se svakom susretu i rado pripovijedala događaje iz prošlosti.
Pišući svoj životopis, s. Virgina ga je opisala u 14 postaja, 14 podružnica u kojima je djelovala a za 14. piše: Zadnja postaja. Bogu hvala!!! Čekam poziv za raj… ponekad se upustim u razmišljanje o prošlosti … Bogu hvala što se poslužio mojom malenosti i preko mene, duhovno i tjelesno slabe, ipak nešto mogao djelovati. I završava: Preporučujem se u vaše svete molitve i lijepo molim sve, ama baš sve sestrice za oproštenje i ja svima opraštam.
U Gospodinu je usnula u 85. godini života i 65. redovništva, 19. studenoga poslije jutarnje mise tijekom koje je pri punoj svijesti primila sv. pričest. Od nje smo se oprostile na spomendan sv. Cecilije, djevice i mučenice, zaštitnice svih onih koji svojim glazbenim umijećem pridonose ljepoti liturgijskih slavlja. A s. Virgina je zacijelo bila jedna od njih. Sveg života svojeg Bogu je pjevala. Vjerujemo da mu pjeva i u vječnosti (usp. Ps 146,2).
Počivala u miru Božjem!
