S. Genoveva, krsnim imenom Luca, rođena je 29. travnja 1936. godine u Glavicama kod Sinja od oca Ivana i majke Jele rođ. Samardžić. Djetinjstvo i ranu mladost proživjela je zajedno s pet sestara i dva brata uz molitvu i rad u obitelji u kojoj se živjelo uzornim kršćanskim životom. Upravo iz obiteljskog molitvenog života u Luci je s vremenom sazrela odluka za posvećeni život.
U kandidaturu Školskih sestara franjevaka na Lovretu pristupila je 3. studenoga 1958. godine, a u postulaturu 7. ožujka 1960. Godinu kušnje započinje o blagdanu Male Gospe 1960. godine, dok svoje prve redovničke zavjete polaže na Lovretu 9. rujna 1961. godine. Po polaganju prvih zavjeta zajednica joj povjerava službu kuharice koju je obavljala cijelog svog radnog vijeka, gotovo pet i pol desetljeća. Prva služba dodijeljena joj je u zadarskom sjemeništu (1961.-1963.) gdje će se služiti u još dva navrata (1979.-1985. i 1991.-1993.) Osim u Zadru doživjela je i zahtjevnost službe u bogosloviji u Makarskoj (1972.-1979.) kuhajući za brojne učenike, profesore i svećenike. Službu kuharice vršila je i u franjevačkim samostanima: u Odri (1969.-1972.) gdje je ujedno bila i kućna predstojnica, u samostanu u Omišu (1993.-1994.) te u Vrbanićevoj (1994.-1998.). Šest godina (1985.-1991.) kuhala je u sestrinskoj zajednici u Zadru u Arbanasima. Poslijednjih sedamnaest godina, svog djelovanja u službi kuharice provela je požrtvovno služeći u salezijanskoj zajednici u Zadru (1998-2015). Godine 2006. preseljava u sestrinsku zajednicu u Arbanasima odakle svakodnevno odlazi na službu sve dok su joj to tjelesne snage dopuštale. Njezin posljednji premještaj 2023. godine iz zadarske bolnice na Lovret uvjetovala je bolest.
S. Genovevu krasila je ljubav prema poslu koji je obavljala, kao i prema onima kojima je kuhala. Bila je jedna od onih kuharica koje neprimjetno i samozatajno brinu da oni koji su joj povjereni imaju sve potrebno. U oskudici bi znala od oskudnih namirnica činiti obilne obroke. Poznata je po svojoj požrtvovnosti koja je osobito dolazila do izražaja u posljednjim godinama službe kada bi, već osjetno narušenog zdravlja, oslonjena na kuhinjsku radnu plohu, neumorno danomice ispunjavala svoju dužnost. Svoju bol i nemoć tajila je kako bi što dulje ostala na službi, ne žaleći se ni na što. S. Genoveva je voljela svećenike i uvijek se zanimala se za njih, prateći ih svojim molitvama. Molitva, osobito pobožnost Mariji, s vremenom je potpuno ispunila njezin nutarnji život odražavajući se na cjelokupno življenje koje je bilo obilježeno skromnošću i samozatajnom žrtvom. Krunica je s. Genoveni uvijek bila u ruci, s njom bi pozdravljala i blagoslivljala one koje bi susretala. Molitvom je tkala svoj život posvećen Bogu u skrovitosti i malenosti, ostavljajući za sobom trag franjevačke jednostavnosti. U razgovoru nije koristila puno riječi. Štoviše, sugovornik nije bio siguran sluša li, razmišlja ili moli u sebi. Cijeli je život provela u skromnosti, molitvi i tišini. No, iako je živjela tiho i samozatajno, svojim životom ostavila je svjedočanstvo duboke vjere.
Gospodin kojemu je vjerno služila neka joj, po zagovoru svoje Majke, udijeli vječni mir i počinak od ovozemaljskih napora.
Počivala u miru Božjem.
