S. M. Franka Babić, krsnim imenom Iva, rođena je 17. rujna 1937. u obitelji Ivana i Mande rođ. Puljić u Runoviću pokraj Imotskog. Pobožan život u obitelji i ustrajna molitva usmjerili su mladu Ivu redovničkom posvećenju. Zajednici Školskih sestara franjevaka u Splitu na Lovretu pristupa 17. kolovoza 1953. i započinje odgojno razdoblje kandidature. U postulaturu je primljena 7. ožujka 1955. godine, a godinu novicijata započinje na svetkovinu sv. Franje iste godine.
Prve redovničke zavjete položila je 5. listopada 1956., a doživotne 5. listopada 1961. godine. Kao mlada sestra djeluje najprije u Splitu: u samostanu franjevaca konventualaca na Obali (1956.-1958.) i samostanu franjevaca Provincije sv. Jeronima na Poljudu (1958.-1959.), u kojima pomaže u praonici rublja.
Sljedeće četiri godine (1959.-1963.) s. Franka provela je kao vratarica u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru.
Otvaranjem mogućnosti školovanja, zajednica s. Franki povjerava studij na Katehetskom institutu u Zagrebu (1958.-1959.), nakon kojega započinje svoje poslanje katehistkinje.
S. Franka će djelovati najprije u Zadarskoj katedrali sv. Stošije (1964.-1971.), a potom u Franjevačkom samostanu u Sinju (1971.-1975.).
Sposobnost i razboritost dovele su s. Franku i do odgovornijih službi: provincijske ekonome i odgojiteljice kandidatkinja (1975.–1980.), provincijske predstojnice (1981. do 1986.), provincijske savjetnice (1988.–1992. i 1998.–2004.), a više je puta vršila i službu kućne predstojnice (Seget, Sinj, Lovret, Dubrovnik).
Nakon isteka mandata provincijske predstojnice, kraće vrijeme boravi u Dubrovniku, gdje skrbi o muzejskoj zbirci samostana Sigurate (1986.–1987.), a potom obnaša službu vratarice u Samostanu Gospe od Zdravlja na Dobromu u Splitu (1987.). Vodstvo podružnice dječjeg vrtića u Segetu povjerava joj se od 1987. do 1990.
U vremenu ponovne slobode vjerskoga djelovanja, 1991. godine zapošljava se kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Ivana Gundulića u Dubrovniku, gdje s predanošću i ljubavlju djeluje više od tri desetljeća, sve do umirovljenja 2004. godine.
Ni nakon umirovljenja nije prestala služiti. U zajednici preuzima službu kuharice (2008.–2020.), uz druge kućanske poslove, svjedočeći kako je za nju svaka služba jednako vrijedna ako se vrši iz ljubavi. Bez obzira na službe koje je obnašala, ostala je tiha i samozatajna. U provincijsko središte na Lovret vraća se 2020. godine, kada je tjelesne snage počinju napuštati.
Koji su poznavali s. Franku svjedoče o njezinoj nepristranosti, pravednosti, otvorenosti u svemu što joj je bilo povjereno te osjećajem odgovornosti za svaku sestru. Posebno se isticala razumijevanjem i potporom sestrama angažiranima u civilnim službama, u vremenima kada crkvene ustanove nisu imale društvenu naklonost.
U njezinu su se životu skladno ispreplitali franjevačka duhovnost, redovnička poslušnost, ljubav prema Provinciji, privrženost rodnom imotskom kraju, zahvalnost domovini te osobita povezanost s Dubrovnikom. Dubrovnik i Sigurata pamtit će njezin brižan i zauzet trud oko svega što je vrijedilo sačuvati.
Djeci je predavala s ljubavlju i strpljenjem, a kod roditelja i kolega uživala je poštovanje i povjerenje koje je potrajalo do njezine smrti. Životne promjene i izazove, s. Franka je prihvaćala smireno, s pouzdanjem u Božju providnost. Posljednje godine života u provincijskom središtu proživjela tiho i radosno, noseći svoj križ s dostojanstvom.
Početak, središnji dio i završetak njezina ovozemaljskog hoda obilježeni su istim žarom redovničkog poziva. Nama, njezinim susestrama, ostavila je trajni primjer strpljivosti, sebedarja i radosnog življenja života posvećena Bogu.
Neka Otac milosrđa bude njezina nagrada i punina radosti.
