S. Eugenija, krsnim imenom Marija-Ana, rodila se 26. studenoga 1940. godine u Trilju (Vedrine) od oca Luke i majke Marice r. Šimunović. U obitelji Bešlić živjelo se kako i priliči pravoj kršćanskoj obitelji. Otvoreni životu i s pouzdanjem u Božju providnost stvorili su brojnu obitelj – tri sina i šest kćeri. Dvije od njih – s. Eugenija i s. Silvestra – postale su članice Provincije Presvetog Srca Isusova.
Obitelji Bešlić i Šimunović obiluju svećeničkim i redovničkim zvanjima. Nekoliko sestara iz tog roda su školske sestre franjevke ili pak pripadaju nekoj drugoj družbi. Primjer onih iz šire obitelji koji su se odazvali Božjem pozivu, privukao je i Mariju-Anu da svoj život posveti Bogu. Prvu školsku sestru franjevku, bila je to s. Metodija Glibotić, vidjela je u Svetištu čudotvorne Gospe Sinjske kako cvijećem ukrašava Gospin oltar. To je pridonijelo njezinoj odluci da pođe u samostan.
Priprava za redovnički život Marije-Ane započela je dolaskom na Lovret na blagdan sv. Duje, 7. svibnja 1957. godine. Nakon tri godine kandidature, 7. ožujka 1960. u Splitu je primljena u postulaturu i poslana je u zadarsko sjemenište Zmajević u kojem je tada bilo dvjesto i dvadeset đaka. Trebalo je pomoći sestrama u zahtjevnim kućanskim poslovima koje je tada obavljalo dvanaest sestara. Unatoč napornom radu rado se prisjećala raspjevane mladosti u Sjemeništu.
Kanonsku godinu novicijata započela je 8. rujna 1960. u Splitu i dobiva ime s. Eugenija. Slijedeće godine 9. rujna polaže prve, a 9. rujna 1966. doživotne zavjete, sve u provincijskom središtu u Splitu.
Nakon polaganja prvih zavjeta uslijedili su premještaji i razne službe. Najprije tri godine djeluje u Franjevačkom samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu (1961.-1964.). Uz šivanje, pranje i uređivanje rublja pohađa krojački tečaj kod Singera. Zatim jednu godinu, s još jednom sestrom, obavlja domaćinske poslove u Biskupskom dvoru u Dubrovniku gdje se brinu za biskupa u miru mons. Pavla Butorca (1964.-1965.). Slijedeću godinu je u sestrinskoj kući u Dubrovniku, Od Sigurate (1965.-1966.), gdje uz s. Branimiru Čarić uči strojno pletenje što će biti njezina glavna dužnost u sestrinskoj kući u Sinju tijekom osam godina (1966.-1974.). S. Eugenija je među prvim sestrama uselila u novokupljenu kuću. Pedantna u svom poslu, imala je narudžbi za pletenje sa svih strana čime je, uz druge kućne radinosti ostalih sestara, doprinosila uzdržavanju te sestrinske zajednice.
U mirovnom domu Rupert Mayer Heim u Bad Tölz-u u Njemačkoj šest godina pokazala je svoje umijeće i kao njegovateljica (1974.-1980.). Potom slijedi gotovo četiri desetljeća njezine predane službe u zahtjevnim samostanima Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja: četrnaest godina djeluje u samostanu u Makarskoj (1980.-1994.) kao švelja te pomoć u sakristiji i kod uređenja rublja; dvadeset i pet godina u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu (1994.-2018.) marno obavlja službu švelje i pralje, sve dok je fizičke snage nisu napustile.
Kada uza svu dobru volju više nije mogla potpuno ispunjavati svoju dužnost, godine 2018. premještena je u sestrinsku kuću na Jordanovcu. Tu je imala više vremena posvetiti se molitvenom i sakramentalnom životu, čemu je davala veliku važnost. Do kraja se trudila činiti koliko može kako bi što manje opteretila sestre koje su o njoj vodile brigu.
Gdje god je bila, uz posvećenost svojoj službi, spremno je priskakala u pomoć svakoj sestri koja bi tražila njezinu pomoć ili bi se pak ona sama za pomoć ponudila. U svemu je bila uredna, točna, požrtvovna. Ako je za nešto bila zamoljena, znalo se da će to učiniti precizno i s ljubavlju. Kao vrsna švelja rado je šivala fratarske habite, naročito za bogoslove, te pobožno pratila obrede polaganja zavjeta ili ređenja onih koji su bili odjenuti u djelo ruku njezinih. Isto je tako marno i s ljubavlju krpala dotrajale fratarske habite i drugu odjeću. Od svećenika i bogoslova čulo se i čuje da im je s. Eugenija bila kao brižna majka, u svako doba na usluzi.
Uz obilan posao, s. Eugenija nije zanemarivala dnevni red zajednice. Zajednička molitva i sudjelovanje u zajedničkim činima ispunjalo ju je zadovoljstvom. Svojom dosjetljivošću znala je u prigodama druge razveseliti vezenim uradcima. U sebi nije zadržavala ljutnju, odmah bi prilazila, osluškivala i tražila priliku da pridonese skladnom ozračju u zajednici. Dopuštala je nasmijati se na vlastiti račun, prihvaćajući doskočice i šale za ugodnije raspoloženje. I sama se veselila najmanjoj pažnji, koju bi joj drugi iskazivali. Gdje god je bila, rado je služila Bogu i bližnjemu.
Zadovoljna što je radila s ljubavlju, s. Eugenija je mirno provodila posljednje godine i dane svoga ovozemaljskoga života u našem samostanu u Zagrebu, čekajući pozivnicu od Njega, kako je sama rekla prigodom 60-godišnjeg jubileja redovničkoga života. Pozivnica joj je došla upravo u vazmenoj osmini. Dana 8. travnja u 81. godini života i 61. redovništva preselila se uskrslome Gospodinu u prostranstva svjetlosti i mira.
Počivala u miru Božjem.
