S. Estera Žaknić, krsnim imenom Marija, rođena je 24. ožujka 1932. godine kao najstarije dijete u obitelji Antuna i Frane rođ. Gavranić u Blatu na Korčuli. Od malena je njegovala pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji te je kao djevojka pristupila društvu Kćeri Marijinih.
Želeći se posvetiti Bogu redovničkim životom u kandidaturu školskih sestara stupa na Veliki petak, u travnju 1954. godine u Splitu. Godinu novicijata započinje na svetkovinu sv. Franje 1955., prve zavjete polaže 5. listopada 1956., a doživotne 5. listopada 1961. godine. Po polaganju prvih zavjeta zajednica je šalje na Pojišan u Splitu gdje djeluje kao sakristanka i pjevačica te pomaže kod rublja (1956.-1957.). Kako bi razvila prepoznati talent za glazbu, kod sestara u Imotskom uči sviranje i pomaže u kućanskim poslovima (1957.-1958.). Godine 1958. poslana je u Zadar gdje se školuje za bolničarku. Po završetku školovanja, 1961. godine, zapošljava se u zadarskoj bolnici, na kardiološkom odjelu na kojem je provela cijeli svoj radni vijek. Uz rad u bolnici trajno se stručno usavršavala te je završila srednju medicinsku školu u Zadru (1969.) i višu medicinsku u Zagrebu (1981.). Iako je rad u bolnici bio vrlo zahtjevan, s. Estera je nalazila snage da, na slavu Božju, služi u zadarskim župama predvodeći liturgijsko pjevanje i poučavajući vjeronauk. Započela je u Župi u Arbanasima kao prva sestra u toj službi, a potom u Belafuži i obližnjem Debeljaku gdje je djelovala sve do početka Domovinskog rata 1991. godine. Obje službe je, kako je često svjedočila, jednako voljela i obavljala u radosnom sebedarju. Svojim predanim djelovanjem, posvećenošću radu, uslužnošću i djelima posvjedočenom ljubavlju prema Bogu i čovjeku, radom u bolnici i u zadarskim župama, s. Estera je ostavila prepoznatljiv trag među tamošnjim narodom. Po odlasku u mirovinu 1994. godine, vraća se u provincijsko središte u Split. U mirovini je nastavila obavljati više dužnosti: uz rad u savjetovalištu za žene pri Caritasu Splitsko-makarske nadbiskupije (1994.-2003.) paralelno je pomagala na porti Doma za starije i nemoćne osobe Lovret, a od 2003. do 2018. pomagala je i u kuhinji na Lovretu. Sve do posljednjih dana, koliko su joj to tjelesne snage dopuštale, rado se uključivala u kućne dužnosti.
S. Estera odlikovala se velikom srdačnošću i osjetljivošću koja ju je činila pozornom na sve što se oko nje događalo. Živjela je i osjećala sa zajednicom duboko proživljavajući njezine radosti i poteškoće. Sa zanimanjem je pratila i život Crkve, a sudbina svakog čovjeka duboku ju je dirala. Svaku prepoznatu potrebu svojih bližnjih danomice je pratila svojim molitvama. Velika ljubav prema ljudima očitovala se i u bliskim odnosima s brojnim ljudima koje je vrlo cijenila i cijeli život brižno njegovala. Njezino rodno Blato zauzimalo je povlašteno mjesto u njezinom srcu, unatoč radosnom življenju na drugim mjestima. Rado je dijelila svoja životna sjećanja i stečenu životnu mudrost dajući korisne savjete i uvijek svoje bližnje potičući na dobro. Samostanski život nastojala je živjeti besprijekorno, te je do svojih posljednjih dana bila redovita u samostanskoj blagovaonici i kapeli, gdje je, unatoč sve većoj slabosti, ustrajno molila.
Svoj redovnički život s. Estera je započela na spomen muke Gospodnje a dovršila u jeku najbliže priprave za Božić kad se svako stvorenje raduje rođenju svoga Spasitelja. Dao joj Gospodin da, nakon ovozemnih trpljenja, život koji je toliko voljela i kojemu se radovala sada živi u punini u vječnom zajedništvu s Njim.
