S. Edita, krsnim imenom Marija, rođena je u Brštanovu 28. kolovoza 1946. godine, od oca Petra i majke Luce rođ. Katić koji su na svijet dali devetero djece. Za vrijeme drugog svjetskog rata obitelj se seli u Slavoniju. Ratni vihor, glad, strah, izbjeglištvo, vjerojatno su bili uzrok gubitka dvoje najstarije djece u ranoj dječjoj dobi. Iako je obitelj imala mogućnost ostati u Slavoniji, vraća se u Brštanovo jer je očeva majka još bila živa. Marija se rađa po povratku obitelji iz Slavonije kao najstarija od živuće djece. Živjelo se skromno. Otac je bio u domobranima što je otežavalo opstanak u vrijeme novonastale vlasti i politike. Svojim radom i velikom žrtvom uspijevao je priskrbiti potrebno za život, a majka je brinula o djeci. Obiteljski sklad prožet čvrstom vjerom i pobožnošću, bio je snažna potpora u svim životnim izazovima. Marija u rodnom mjestu završava osmogodišnju školu a sa sedamnaest godina odlučuje postati redovnica.
U zajednicu Školskih sestara franjevaka u Splitu primljena je u kandidaturu 1. svibnja 1963., a u postulaturu 7. ožujka 1965. godine. Na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1965. godine počinje kanonsku godinu novicijata te dobiva ime s. Edita. Prve redovničke zavjete položila je 9. rujna 1966., a doživotne 25. kolovoza 1971. u Splitu.
Nakon položenih prvih zavjeta 1966. s. Edita je poslana u Franjevački samostan u Makarskoj u kojoj je provela cijeli redovnički život kao vjerna suradnica dr. fra Jure Radića u Malakološkom muzeju i kasnije osnovanom (31. XII. 1979.) Institutu Planina i more. Uz rad u Muzeju prve dvije godine (1966.-1968.) motritelj je meteorološke postaje Makarska, a sedam godina (1966.-1973.) pomaže fra Juri Radiću u tajništvu i korespondenciji liturgijsko-teološkog časopisa „Služba Božja“ kojem je on tada bio urednik.
Naš sv. otac Franjo Asiški bio je veliki ljubitelj svega stvorenoga koje ga je poticalo da hvali i slavi Tvorca svega vidljivoga i nevidljivoga. U životu s. Edite može se prepoznati ta franjevačka crta jer je cijeli redovnički vijek posvetila znanosti i radu na očuvanju onog što nam je Gospodin podario, a sv. Franjo se svom dušom divio.
S. Edita polaže prijemni ispit gimnazijskog gradiva, a praksa u Malakološkom muzeju je uvjet za upis izvanrednog studija na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Sarajevu na kojem je (24. VI.) 1980. diplomirala biologiju, a (30. V.) 1986. magistrirala ekologiju. Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (14. VII.) 1993. godine postaje doktor prirodnih znanosti iz područja biologije. Iste godine joj Hrvatska gospodarska komora – regionalna komora Split – dodjeljuje Srebrnu plaketu za iznimna dostignuća i zasluge na promicanju hrvatskog gospodarstva u 1992. godini, a 1996. dobiva Priznanje planinarskog društva „Biokovo“. U Malinskoj 1997. je dobitnica godišnje nagrade za zaštitu okoliša. Povodom dana Makarske 1998. godine na svečanoj sjednici Gradskoga vijeća dodijeljena joj je nagrada grada za zasluge u znanstvenom proučavanju flore i faune Biokova, mora i podmorja, te očuvanju i zaštiti prirode (Slobodna Dalmacija, petak 23. listopada 1998. str. 18).
Svoje obrazovanje i edukaciju s. Edita je nastavila sve do kraja života pišući znanstvene radove, samostalno ili u koautorstvu. Stručnim priopćenjima sudjelovala je na kongresima i znanstvenim simpozijima s domaćim i međunarodnim znanstvenicima. Održala je brojna predavanja o biološkim zakonitostima ekoloških sustava specifičnih za biokovsko područje uzrastima od predškolske djece do polaznika postdiplomskih studija, kao i onima s akademskim statusom, ljudima različitih svjetonazora. Surađivala je u popularnim edicijama, bila je članica uredništva i urednik časopisa Acta Biokovica. Sudjelovala je u organizaciji znanstvenih skupova o prirodi biokovskog područja. Zajedno s dr. fra Jurom Radićem radila je na osnivanju Instituta Planina i more, na formiranju prirodoslovnih zbirki i Biokovskog botaničkog vrta. Svojim znanstvenim radom i zauzimanjem za očuvanje okoliša, ostavila je dubok trag u gradu pod Biokovom.
Prije nego što je bila znanstvenica, s. Edita je redovnica. Živjela je u sestrinskoj zajednici u Franjevačkom samostanu u kojem su sestre vodile domaćinske poslove kao i uređenje crkve. S. Edita je stalno bila zaposlena pri Malakološkom muzeju. Godine 1999. zatvara se zajednica Školskih sestara u Makarskoj. S. Edita je toliko srasla sa svojim radom da nije mogla zamisliti svoj odlazak iz Makarske. A budući da je za redovnički život zajednica/zajedništvo bitni element, jedna članica ne može činiti zajednicu. Stoga s. Edita od Provincijske uprave u Splitu a potom i od Generalne u Rimu traži dopuštenje da može živjeti izvan redovničke zajednice što je i dobila. Od 2008. godine pravno pripada zajednici sestara u Splitu na Lovretu, ali prebiva u Institutu Planina i more u Makarskoj.
Tako je s. Edita više od 20 godina živjela sama uronjena u svoj znanstveni rad i istraživanje. Zadnjih godina svoga života bila je aktivna onoliko koliko su joj zdravstvene mogućnosti dopuštale. Svoje zdravstvene tegobe je zadržavala za sebe. Stoga za njezinu neizlječivu bolest koju je nosila duže vrijeme, saznale smo tek kada je bila hospitalizirana u Splitskoj bolnici. Bolest je hrabro nosila, ali Covid-19 je bio jači od njezine želje za životom i znanstvenim radom. Medicinsko osoblje nam je posvjedočilo da je ovozemaljski život završila u snu, ujutro 31. listopada, uoči svetkovine Svih svetih. Vjerujemo da se probudila u dan bez zalaza, gdje smrti više nema, i da joj je Gospodin podario mjesto u nebu.
Počivala u miru Božjem!
