S. Bernardica, krsnim imenom Luca, rođena je 27. kolovoza 1936. godine u Glavicama kod Sinja od oca Ivana i majke Kate rođ. Labrović u obitelji s osmero djece. Tradicionalni vjerski život, pobožnost Čudotvornoj Gospi Sinjskoj i privrženost obitelji dale su pečat njezinu životu. Iz takvog vjerničkog obiteljskog ozračja ponikla su brojna redovnička zvanja. Tiha i samozatajna o svom planu odlaska u samostan Luca nije govorila, a kada je roditeljima izrazila želju, nisu joj priječili.
U samostan na Lovret došla je nakon završene pučke škole 1. listopada 1951. godine. Tri i po godine provela je u kandidaturi. U postulaturu je primljena 3. travnja 1955. godine. Na svetkovinu sv. Franje (4. listopada) 1955. počinje kanonsku godinu novicijata i dobiva ime s. Bernardica. Prve zavjete polaže 5. listopada 1956., a doživotne 5. listopada 1961. godine.
Nakon novicijata s. Bernardici je povjerena dužnost kuharice koju je marno obavljala sve dok su joj fizičke snage dopuštale. Najprije dvije godine djeluje u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu (1956.-1958.), zatim po dvije godine u Franjevačkom samostanu u Sinju (1958.-1960.) i Zaostrogu (1960.-1962.) te u sestrinskom samostanu u Arbanasima, Pavleka Miškine 11 u Zadru (1962.-1964.).
U Pagu je djelovala pet godina (1964.-1969.). U samostanu Franjevaca trećoredaca Sv. Mihovila u Zadru djeluje dvanaest (1969.-1981.), a potom opet u Arbanasima devet godina (1981.-1990.). U našim samostanima u Splitu, u Glagoljaškoj ulici (1990.-1992.), te u Sinju (1992.-1994.) i Kaštel Lukšiću (1994.-1997.), uz kuhanje s. Bernardica vodi brigu i o uređenju vrta. U Unešiću (1997.-2001.) kao brižna majka kuha i za svećenike okolnih župa. Zbog narušenog zdravlja iz Unešića je premještena u našu kuću u Sinj (2001.-2004.) te nakon tri godine znatno lošijeg zdravstvenog stanja 2004. dolazi u provincijsko središte u Split, gdje je započela i dovršila svoj redovnički hod.
U vrijeme službe u Pagu, uz dužnost kuharice samozatajno pomaže starijim i potrebnim osobama u gradu. Tako je vodila brigu i o gospođi Katici Crnarić, koja joj za uzvrat ostavlja kuću u centru grada a da s. Bernardica za to nije znala sve do svoje starosti. Kuća je desetljećima bespravno korištena, a pri pokušaju prodaje ustanovljeno je da se nekretnina vodi na ime Luce Jenjić. Saznavši to, bila je time uvelike opterećena te je odmah, u svojoj skromnosti i jednostavnosti izjavila da kuća ne pripada njoj nego Provinciji.
Sestre koje su s njome živjele, čuvši za njezinu smrt, posebno ističu brigu i dobrotu koju je iskazivala prema svakoj sestri. Znala je obradovati i one koje bi k njoj usput navratile, jer bi se kod nje uvijek našao koji kolačić, svima poznati – Bernardičin figaro i mandulat. I slučajni prolaznik bio bi počašćen kao da je samo njega čekala. Darežljivost je bila njezina vrlina te i onda kada se malo imalo, nesebično bi podijelila, pa makar to bila vrećica bombona.
S. Bernardica je radila predano, tiho, radosno i u kuhinji i u vrtu. Njezin život prožet molitvom, požrtvovnim radom i predanom strpljivošću uzor je redovničkog pregaranja i mudre starosti. Nije previše govorila, svaka je riječ bila odmjerena. Svoju obitelj i redovničku zajednicu pratila je brižno nenametljivim zanimanjem.
Bolesti koje su je snalazile, strpljivo je podnosila. O njima nikada nije govorila. Na pitanje kako si odgovarala bi: Duraj, pa ćeš u raj. I trpjela je. Osam godina bila je nepokretna, a da nije davala znaka da joj je teško. Svoj križ ustrajno je i smireno nosila. Za svoj predani rad i trpljenje snagu i smisao nalazila je u otajstvu Kristove muke i uskrsnuća.
U osvit Velikoga ponedjeljka, 29. ožujka 2021. godine, oslobođena ovozemnih patnji, u 85. godini života i 66. redovništva preselila se u Očev dom. Znakovito je da se preselila na početku Velikog tjedna koji nas na poseban način uvodi u pashalno otajstvo. Neka plodove tog otajstva uživa u vječnosti.
Počivala u miru Božjem!
