S. Agneza (Matija) Petroša rođena je 7. veljače 1901. godine u Brguljama, na otoku Molatu od oca Nikole i majke Marije rođ. Maras. Kao mlada djevojka izražava želju da kao redovnica služi Bogu te po savjetu molatskog župnika don Ivana Pense 1924. godine odlazi u benediktinski samostan sv. Marije u Zadru. Već u jesen iste godine prelazi u sestara klarisa u samostan sv. Antuna na Rabu u kojem služi do 1936. godine. Kad je te godine naša Družba preuzela rapski samostan klarisa koji je prilikom agrarne reforme ostao bez zemlje, s. Agneza zajedno s većinom svojih sestara postaje članicom Mariborske provincije. Nekoliko mjeseci služila je i u našoj Provinciji njegujući bolesnike u Čitluku kod Sinja. Uslijed ratnih neprilika, na nagovor svoje obitelji i dozvolom poglavarice s. Agneza se, s namjerom da se poslije rata vrati redovničkom životu, u jesen 1940. godine sklanja u svoje rodno mjesto na Molatu. Na Molatu živi povučenim životom, brine se za mjesnu crkvu u kojoj i svira nedjeljne mise. Bavila se i pletenjem džempera, čarapa i sl. za sve kojima je to bilo potrebno; za talijanske vojnike kao i za partizane. Od grupe mjesnih partizana biva lažno optužena za suradnju s fašističkim okupatorom. Na pokladni utorak, 8. ožujka 1943., u kasne večernje sate, prisilno je odvedena iz rodne kuće te je okrutno mučena i ubijena.
Za s. Agnezu je, zajedno s još 15 stradalih iz mržnje prema vjeri (In odium fidei) Zadarska nadbiskupija pokrenula postupak pred Dikasterijem za kauze svetaca.
Hodočašće Zadarske nadbiskupije u prigodi 80. obljetnice mučeničke smrti s. Agneze (Matije) Petroša
Povodom obilježavanja 80. obljetnice mučeničke smrti s. Agneze Petroša, sestre naše Družbe korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije upriličeno je u njezino rodno mjesto na otoku Molatu, gdje je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata podnijela okrutno mučeništvo iz mržnje prema vjeri. Među mnogobrojnim hodočasnicima i mještanima, koji čuvaju spomen na stradanje sestre i sumještana sumučenika od partizanske ruke te brojno mnoštvo stradalnika u fašističkom koncentracijskom logoru smještenom na otoku, bile su i sestre naše Provincije kojima su se pridružile i dvije sestre Mariborske provincije kojoj je s. Agneza pripadala. Iz zapisa sudionice hodočašća možemo doznati više o životu i mučeničkoj smrti naše s. Agneze za koju se, uz još petnaest Slugu Božjih žrtava stradalim ‘in odium fidei’, pred Dikasterijem za kauze svetaca zauzela Zadarska nadbiskupija.
Dan 11. ožujka 2023. godine povijesni je datum kad smo zaboravu oteli nemili događaj okrutne mučeničke smrti naše s. Agneze (Matije) Petroša. U prigodi 80. godišnjice smrti s. Agneze i u spomen na 16 Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je počeo proces kauze, Zadarska nadbiskupija organizirala je korizmeno hodočašće na otok Molat koji je smješten na sjeveru zadarskog arhipelaga i udaljen od Zadra 15 nautičkih milja tj. 28 km zračne udaljenosti.
Hodočašću pod geslom U ljubavi sjedinjeni odazvalo se preko 500 hodočasnika među kojima dvadeset dvije sestre naše zajednice: iz Splita, Kaštel Lukšića, Paga i Zadra. Posebno nam je drago što su za tu prigodu došle i dvije sestre iz Mariborske provincije s. Angela Zanjković, zamjenica provincijske predstojnice i s. Metka Vrabič.
S. Agneza, rođena je 7. veljače 1901. godine u malom mjestu Brgulje na otoku Molatu u težačko-ribarskoj obitelji oca Nikole i majke Marije rođ. Maras. Na krštenju je dobila ime Matija. Imala je tri sestre i brata. Matija kao 23-godišnja djevojka odlučuje Bogu služiti kao redovnica te po savjetu svojeg župnika odlazi u samostan benediktinki sv. Marije u Zadru, gdje se kratko zadržava. U jesen 1924. godine Matija prelazi kod sestara klarisa u samostan sv. Antuna na Rabu te dobiva redovničko ime – s. Agneza. U samostanu na Rabu je, kao sestra klarisa, provela 15 godina obavljajući razne kućanske poslove. Samostan godine 1936. preuzimaju naše Školske sestre franjevke Mariborske provincije te s. Agneza prelazi u zajednicu Školskih sestara. Iz Raba je premještena u Maribor gdje je naučila strojno pletenje.
O daljnjem životu s. Agneze poznati su nam tek šturi podaci. U knjižici zadarskog svećenika don Rozarija Šutrina, Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja čitamo kako je s. Agneza bila veoma zauzeta u radu ženske obrtne domaćinske škole koju su sestre otvorile na Rabu. Nadalje bilježi kako je s. Agneza boravila i u našoj Provinciji, točnije nekoliko mjeseci u Čitluku kod Sinja gdje je njegovala bolesnike. Početkom Drugog svjetskog rata, prema svjedočenju nećaka, s. Agneza se na inzistiranje obitelji, vraća na rodni Molat u Brguljama. U rodnoj kući živi povučeno i uz kućne poslove posebno brine za župnu crkvu u Brguljama gdje je svojim sviranjem uveličavala liturgijska slavlja.
Na karnevalski utorak 8. ožujka 1943. godine u sumrak, mjesni partizani nasilno odvode s. Agnezu iz rodne kuće. Prema svjedočanstvima s. Agnezu su obeščastili, izbili joj zube, iščupali jezik i za noge je objesili o stablo masline pored groblja. Kad se razdanilo, mučenu i tako ubijenu našla ju je njezina majka Marija. Dva hrabra sumještanina, umirovljenici Dominik Maras i Petar Božić, hrabro su se usprotivila odvođenju s. Agneze te su zbog toga i sami bili ubijeni. Dana 11. ožujka 1943. godine mještani otoka Molata dostojanstveno su ih ispratili i pokopali uz molitvu župnika don Eugena Šutrina koji je i sam dvije godine kasnije, 26. studenog 1945. godine, postao žrtva nasilne smrti od partizanske ruke u malom mjestu Privlaka kod Zadra. Jedina krivnja s. Agneze bilo je dobro koje je činila svakome, bez obzira na nacionalnost i političko opredjeljenje, pa tako i talijanskim okupatorima koji su tada bili na Molatu. Stoga smo na ovom hodočašću molili za sve žrtve fašističkog koncentracijskog logora smještenog na otoku Molatu, kroz koji je prošlo oko dvadeset tisuća i ubijeno tisuću ljudi. Kao simboličan čin, tom je prigodom blagoslovljena maslina koja će biti posađena sa željom da se nikada više ne ponove tako okrutna zločinačka djela.
Pobožnost križnog puta, po molitveniku bl. Miroslava Bulešića, započela je prvom postajom u župnoj crkvi Pohođenja BDM u Molatu. U nošenju drvenog križa i čitanju tekstova izmjenjivali su se vjernici laici i sjemeništarci. Čast nam je što smo i mi kao Zajednica imale prigodu nositi križ na sedmoj postaji po s. Mladenki Matić i osmoj postaji po s. Danijeli Kovačević te čitati tekst razmatranja osme postaje po s. Riti Maržić. Molitvu su kod svake postaje čitali svećenici Zadarske nadbiskupije. Četrnaesta postaja izmoljena je ispred groblja u Brguljama gdje se nalazi obiteljska grobnica u kojoj je pokopana s. Agneza. Ispred grobnice nadbiskup Zgrablić predvodio je molitvu odrješenja za pokojne i na grob s. Agneze položio buket cvijeća i upalio tri svijeće. Nakon molitve i mi smo osobno iskazale počast, pomolile se, položile cvijeće i upalile svijeću. Uputile smo tihe molitve s. Agnezi da nas zagovara kod Gospodina kako bi svaka od nas bila predana Božjoj volji, otvorena njegovim nadahnućima i potpuno predana redovničkoj službi u zajednici.
Nakon pobožnosti križnog puta u uvali Brgulje ispred obiteljske kuće pokojnog brata s. Agneze, gdje danas živi njezin nećak, mons. Milan Zgrablić predslavio je euharistiju uz koncelebraciju više svećenika. Prvo čitanje je čitala s. Anka Cvitković.
U propovijedi nas je mons. Milan Zgrablić podsjetio kako smo došli na Molat ponajprije zbog nas živih. (…) Nismo ovdje da obnavljamo stare rane, niti da tražimo krivce ili pravdu za žrtve. Spominjemo žrtve jer ih ne smijemo zaboraviti. Nadbiskup nas je pozvao i na molitvu za beatifikaciju Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije riječima: Molimo da ove naše hrabre svjedoke vjere, žrtve mržnje prema vjeri i svemu što je kršćansko, Gospodin po Crkvi proslavi čašću oltara, blaženstva i svetosti, kako bismo se njima mogli utjecati u našem hodočašću prema vječnoj domovini te u nebu imali sigurne prijatelje. Neka ovaj otok Molat ne bude poznat samo po logoru, nepravdama i strahotama koje su podnijele tolike žrtve, nego neka ovo bude otok blaženika i svetaca, a sada Slugu Božjih. To su: s. Agneza Petroša, svećenici Eugen Šutrin, Ante Adžija, Ante Čotić, Šime Batković, Mirko Didović, Ivan Kranj, Nikola Kuvač, Ante Letinić, Srećko Lovretić, Ljubo Magaš, Ivan Manzoni, Ivan Tičić, sjemeništarci Blaženko Dunatov i Vojko Gregov te vjernik laik Ivo Mašina.
Brod kojim smo se trebali vratiti u Zadar nije dopustio veće zadržavanje na otoku Molatu. Brod nikada ne čeka. Trebalo je poći i vratiti se u svakodnevni život. Na povratku, u brodu, na licima svakog hodočasnika mogao se iščitati mir i radost zbog doživljenog duhovnog iskustva. Vrijeme boravka na otoku proletjelo je. Premda je hodočasnički put bio duži od pet kilometara umor nismo osjećali. Ovaj događaj nas je povezao i približio nam našu s. Agnezu. Ostavljen nam je zadatak da je još bolje upoznamo. Zasigurno ćemo se uskoro vratiti. Kao uspomenu na hodočašće, hodočasnici su dobili kameni križić sa hrvatskim pleterom, knjižicu don Rozarija Šutrina Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja i molitvenik bl. Miroslava Bulešića Isuse, primi dušu moju.
Neka nam s. Agneza i mnogi ubijeni mučenici zbog vjere (In odium fidei) budu uzori u bezuvjetnoj ljubavi prema Bogu i čovjeku. Dao Bog da budu što skorije uzdignuti na čast oltara kako bismo im se mogli utjecati za pomoć.
s. Rita Maržić
Iz Nekrologa Mariborske provincije
S. AGNEZA (MATIJA) PETROŠA
Rođena: 17. veljače 1901., Brgulje na Molatu, Hrvatska
Novicijat: 7. listopada 1925. kod klarisa na Rabu
Vječni zavjeti: 16. studenoga 1929. kod klarisa na Rabu
Preminula: 9. ožujka 1943., Brgulje na Molatu
Kada je naša zajednica 1936. godine preuzela samostan klarisa na Rabu, većina ih je pristupila njemu. Među njima je bio i s. Agneza. Strojno pletenje naučila je u kući matici u Mariboru 1938., ali se već 1940. vratila na Rab u samostan sv. Antuna. S dopuštenjem poglavarice ubrzo je otišla kući gdje je plela za sve koji su od nje tražili tu pomoć. Za vrijeme rata plela je posebno čarape i džempere i za talijanske vojnike i za partizane ali su je partizani optužili da je za talijanske vojnike plela od boljeg materijala. Tako su na pokladni utorak navečer došli po nju i odveli je u nepoznato. Nakon dva dana našli su je pastiri obješenu na maslinu, obučenu u redovničko ruho. Prije nego što je obješena bila je okrutno mučena, o čemu svjedoče tragovi na njenom tijelu. O mučeništvu s. Agneze sestrama na Rabu dojavila je njezina rodbina.
V večni luči,
Življenjepisi pokojnih sester Mariborske province (1922.-2022.), str. 57.
Životopis s. Agneze prema:
Rozario Šutrin: “Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja”
Među malobrojnim redovnicama otoka Molata (Zadarska nadbiskupija) ističe se zauzetim životom i mučeničkom smrću s. Agneza Petroša. Premda potječe iz imućne obitelji, od rane se mladosti želi posvetiti Bogu u redovničkom staležu, slijedeći siromašnoga i poniznog Isusa, Djevičina Sina.
Rodila se 7. veljače 1901. u Brguljama, središnjem mjestu otoka Molata, u skladnoj težačko-ribarskoj obitelji Nikole i Marije rođ. Maras. Na krštenju joj pobožni roditelji nadjenuše ime Matija. u Molatu je završila šest razreda pučke škole. Kao zrela djevojka odbila je sve ponude za udaju jer je željela kao redovnica služiti Bogu i narodu.
Po savjetu molatskoga župnika don Ivana Pense odlazi u svibnju 1924. Matija u zadarski samostan benediktinki. Budući da je Zadar nakon Prvoga svjetskog rata dodijeljen Italiji, već u jesen iste godine prelazi klarisama samostana Sv. Antuna na Rabu. Tu je dobila redovničko ime Agneza, naučila talijanski jezik i obavljala kućne poslove punih 15 godina.
Provedbom agrarne reforme 1939. godine rapski je samostan, koji je imao svoje posjede i primao prihode, ostao bez zemlje. da bi osigurao nove, redovite prihode, samostan otvori Žensku obrtnu domaćinsku školu. S. Angeza bila je veoma zauzeta u radu škole jer je 1938. u Mariboru naučila strojno pletenje. Uz ostalo poučavala je školsku mladež i u talijanskom jeziku. Usput rečeno, godine 1936. samostan je prešao u posjed franejvki mariborske Provincije.
Godine 1939. prešla je s. Agneza među školske sestre franjevke u Split, a poslije par mjeseci u Čitluk, gdje je njegovala bolesnike. Na bratov nagovor s. Agneza napušta Provinciju zbog ratnih neprilika pa se sklonila u jesen 1940. na Molat u rodne Brgulje. Ondje je kanila čekati završetak rata i vratiti se u mariborski samostan, kako je i obećala svojoj poglavarici.
U Brguljama je živjela povučeno u rodnom domu i uz kućne poslove brinula se za mjesnu crkvu, u kojoj je nedjeljom svirala. bavila se i pletenjem čarapa, pulovera i sl. Te je usluge pletenja radila i za talijanske vojnike koji su imali vojarnu u Molatu. S njima je govorila talijanski, pa se tako zamjerila šačici mjesnih partizana, mladim skojevcima. Oni su je teško oklevetali i proglasili suradnicom talijansko-fašističkog okupatora. Zaprijetiše joj smrću.
Na karnevalski utorak, 8. ožujka 1943., u kasne večernje sate dođoše po nju mjesni partizani te je prisilno odvedoše u obližnji šumarak Laz. Ukućanima zaprijetiše smrću iziđe li tko iz kuće. Ubiše č. s. Agnezu… pred smrt su je okrutno mučili, razmrskali joj čeljust, izbili zube… Idućeg jutra nađoše je ukućani obješenu o stoljetnu maslinu.
Imala je još živa brata i dvije sestre. Vjerni je mještani dostojanstveno ispratiše na groblje te je pokopaše uz pratnju i molitve župnika don Eugena Šutrina 10. ožujka 1943. I župnika će isti crveni drugovi po završetku rata umoriti s dva revolverska metka u glavu, 26. studenoga 1945. godine.
Tako je zločinačkom rukom ugašen život jedne vrijedne i krjeposne žene, velikodušne i nadarene redovnice, u naponu snage i volje da vjerno služi nebeskom Zaručniku i braći ljudima.
Rozario Šutrin, Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja, str. 77-79.
Zapis o s. Agnezi prema kazivanju s. Ahacije Černoša
Kao klarisa iz samostana na Rabu 1936. godine prelazi k Školskim sestrama franjevkama Krist Kralja.
S. Agneza je s Raba poslana u Matičnu kuću u Maribor, gdje je naučila plesti na stroju. Godine 1941. sve su sestre morale napustiti Matičnu kuću. S. Agneza vratila se na Rab u samostan sv. Antona. To se nije svidjelo tadašnjem župniku te je tražio da s. Agneza ode iz Raba. Odlučila je privremeno otići kući, ali ostaje školska sestra u redovničkom ruhu i pripada redovničkoj zajednici na Rabu.
I kod kuće je plela na stroju. Talijanski vojnici i partizani donosili su joj vunu i plela im je čarape i džempere. Partizani su je optuživali da je za talijanske vojnike plela od boljeg materijala.
Jedne večeri došli su partizani i odveli je u nepoznato. Roditeljima je naređeno da ne idu s njom, da se i njima što ne dogodi.
Nakon dva dana s. Agnezu su pronašli pastiri obješenu na maslini. Obaviješteni su njezini roditelji. Obješena je u redovničkoj odjeći s glavom prema dolje. Prije nego su je objesili, mučili su je na sve načine što je bilo vidljivo na njenom tijelu.
Nakon nekog vremena otac pok. s. Agneze došao je u samostan na Rabu i donio »kornet« u spomen na s. Agnezu. Sestrama je ispričao o ovoj strašnoj tragediji. S. Agneza je pokopana je na mjesnom groblju.
Na našu s. Agnezom možemo biti ponosni, jer imamo susestru mučenicu. Preporučimo joj se u teškim trenutcima života.
zapisala s. Leonila Stopić, objavljeno u Glasovima Mariborske provincije br. 1/2003
