Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua održao je predavanje „Redovništvo i sinodalnost Crkve“ na 53. skupštini Hrvatske redovničke konferencije, koja se održava u zajedništvu s članovima Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine, u srijedu 13. listopada 2021. u franjevačkom samostanu u zagrebačkoj Dubravi. Predavanje donosimo u cijelosti.
Sinoda o sinodalnosti
Nisam siguran jesam li dobro razumio Vašu zamolbu.
Mislio sam progovoriti o načinu na koji će se odvijati Sinoda koja je, kao što znate, započela u Rimu prošle nedjelje i koja će sljedeće nedjelje započeti u svim biskupijama.
Razmišljao sam predstaviti različite faze i dodati neka osobna promišljanja, s posebnim osvrtom na ulogu posvećenih osoba, to jest redovnika.
Vjerojatno su to sve stvari koje znate bolje od mene i koje nije teško pronaći, osobito na službenim internetskim stranicama Glavnog tajništva Biskupske sinode koje, kako stoji na prvoj stranici, “pratiti će dvogodišnji hod (2021.-2023.) promišljanja i sudjelovanja cijele Crkve“ i nalazi se na adresi: www.synod.va.
Temeljni dokumenti sada su dostupni i na hrvatskom jeziku na adresi: www.sinoda.hbk.hr
Korijeni
Kao korijeni Sinode mogu se smatrati, osim tekstova Drugog vatikanskog ekumenskog sabora, također i neki noviji dokumenti: „Sinodalnost u životu i poslanju Crkve“ 2. ožujka 2018., dokument Međunarodne teološke komisije; Papin govor na obilježavanju 50. obljetnice uspostave Biskupske sinode, 17. listopada 2015. i govor Svetog Oca Rimskoj kuriji 21. prosinca 2019. prigodom božićnog čestitanja.
U tim dokumentima čini mi se da se dobro mogu vidjeti ideje vodilje onoga što sada poprima konkretan oblik.
Drugi vatikanski ekumenski sabor u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes podsjetio je da „Crkva hoda zajedno s čitavim čovječanstvom“ (br. 40) zbog čega „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“ (ibid., 1).
Ovaj poznati odlomak u GS promatra Crkvu u zajedničkom hodu sa svijetom. Taj zajednički hod sa čovječanstvom, dijeleći radosti i patnje, pretpostavlja prije svega zajednički hod kao „narod okupljen jedinstvom Oca, Sina i Duha Svetoga“ prema lijepoj Ciprijanovoj definiciji.
To je cijela Crkva, koju čine svi kršteni, odnosno hijerarhija i Božji narod koji „zajedno hodaju“. Crkva, „Kristovo tijelo“ koje danas živi, donosi Istinu u svijet jer je Crkva u cjelini „nepogrešiva u vjerovanju“.
U govoru prigodom obilježavanja 50. obljetnice uspostave Biskupske sinode papa Franjo podsjeća da: „nakon što su koncilski oci ponovili da se Božji narod sastoji od svih krštenih koji su pozvani da budu duhovni dom i sveto svećenstvo“, Drugi vatikanski koncil proglašava da „sveukupnost vjernika koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2,20 i 27), ne može se u vjerovanju prevariti, a to svoje osobito svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere svega naroda, kad »od biskupa pa do posljednjih vjernika laika« pokazuje svoje opće slaganje u stvarima vjere i ćudoređa. Ta poznata nepogrešivost u vjerovanju (infallibile in credendo)“.
Papa je podsjetio i talijanske biskupe okupljene na Općoj skupštini 21. svibnja prošle godine da: „Sinoda nije ništa drugo nego učiniti izričitim ono što Lumen Gentium donosi: „cjelovitost Božjeg naroda, svi, od biskupa naniže je ‘nepogrješiva u vjerovanju’, ne može pogriješiti. U tom jedinstvu postoji sklad ali, dodaje – tu vjeru treba očito izraziti“.
U tom je kontekstu i s tom perspektivom papa Franjo pokrenuo sinodu opće Crkve.
Da bismo razumjeli donesenu odluku, prilično hrabru, potrebno je imati na umu ono što je rekao Rimskoj kuriji 21. prosinca 2019. na božićnom čestitanju: „ono kroz što prolazimo nije jednostavno epoha promjena, nego je promjena epohe. Nalazimo se, dakle, u jednom od onih trenutaka kada promjene više nisu linearne, nego su epohalne“ (Grad Vatikan, Obraćanje Rimskoj kuriji, 21. prosinca 2019.).
Svijest o tome da se nalazimo u promjeni epohe zahtjeva „epohalnu prekretnicu“.
Iz tog je razloga papa Franjo odmah dodao u skladu s Drugim vatikanskim saborom: „Ispravan stav je (…) uhvatiti se u koštac s izazovima sadašnjeg vremena i pristupiti im krepostima razlučivanja, parresia i hypomoné“ (idem).
Svrha Sinode je upravo to „razlučivanje“ o izazovima sadašnjeg vremena, razlučivanje koje mora biti plod dijaloga, odnosno mora biti zajedničko razlučivanje koje se mora postići krepostima kao parresia i hypomoné.
Prije više od godinu dana papa Franjo objasnio je na što misli pod parresia i hypomoné. 10. svibnja 2018. Papa je rekao: „Parresia izražava temeljnu odliku kršćanskog života: imati srce okrenuto Bogu, vjerovati u njegovu ljubav (usp. 1 Iv 4,16) jer njegova ljubav tjera svaki lažni strah, svako iskušenje da se sakrijem u miran život, u ugled ili čak u suptilno licemjerje“ (Papa Franjo, prilikom posjeta Loppiano, 10. svibnja 2018.).
Imati hrabrosti, dakle, suočiti se sa stvarnošću kakva god ona bila i koliko god neugodna i nelagodna bila.
„A onda i druga riječ: hypomoné – nastavio je objašnjavati Sveti Otac – koju možemo prevesti kao podvrgnuti, podnijeti. (…) znajući da ta postojanost, prokušanost i strpljivost dovode do nade. Tako kaže Pavao. I nada ne postiđuje (usp. Rim 5,3-5)“ (idem).
Parresia i hypomoné mogli bismo jednostavnije prevesti s „hrabrost i strpljivost“ dvije kreposti koje moraju dovesti do „zajedničkog razlučivanja“ što je svrha Sinode. Mogli bismo reći hrabrost u govoru i strpljivost u slušanju.
„Hrabrost i strpljivost“ pred tim epohalnim promjenama koje traže objašnjenje i koje je potrebno protumačiti.
Ako joj pristupimo na ovaj način, promjena poprima pozitivan aspekt: da bila bi to vanjska promjena, ostvarena polazeći od samog središta čovjeka, postajući tako „antropološko obraćenje“, kako je rekao Papa u spomenutom govoru Rimskoj kuriji (21. prosinca 2019).
To su po mom mišljenju, izrečenom u kratkim naglascima i nikako do kraja iscrpljenim, korijeni i motivacije u pozadini odluke da se pokrene sinoda na svjetskoj razini, koja se po nekima smatra najvećim crkvenim događajem nakon Drugog vatikanskog sabora.
Deblo
Nakon korijena možemo razmotriti deblo ovog zamišljenog drveta Sinode. Dio debla mogu biti dokumenti i posebni događaji koji će biti organizirani, to su alati koji nam se nude da sagledamo situaciju, da dođemo do razlučivanja zajednice nakon što smo zajedno vidjeli u kojem smo stadiju na ovom “hodu s čovječanstvom”.
Ti su alati u osnovi: „Pripremni dokument“, „Vademecum – za sinodu i sinodalnost“, biskupijska, a zatim i nacionalna sinteza prijeđenoga puta prema Instrumentum Laboris u svjetlu XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode koja će se održati u listopadu 2023. i naravno, sama Skupština bit će važan dio ovog debla.
1. Prvi alat: Pripremni dokument
Glavno tajništvo Biskupske sinode objavilo je 7. rujna Pripremni dokument nazvan „Sinoda o sinodalnosti“.
Dokument počinje ovim riječima:
Božja Crkva je sazvana na Sinodu. Hod pod nazivom “Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje” svečano će biti otvoren 9. – 10. listopada 2021. godine u Rimu, a sljedećeg 17. listopada u svakoj partikularnoj Crkvi. Temeljna etapa bit će proslava XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode u listopadu 2023.”.
Pozornost nam se odmah usmjeruje na najavljenu proslavu XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode koja je definirana kao „temeljna etapa“ sinodalnog hoda.
Zapravo, spontano nam dođe da pomislimo kako bi ovo trebao biti kraj sinodalnog hoda, odnosno plod ovog putovanja.
Umjesto toga to je samo jedna etapa.
Zašto je to samo jedna etapa? Jer će Opća skupština 2023. imati zadatak prikupiti sve prijedloge tijekom dvije godine iz biskupija, biskupskih konferencija, udruženja, kongregacija i od pojedinaca podvrgnutih „zajedničkom razlučivanju“ Sinode biskupa, ali hod će se nastaviti.
Zapravo, na Općoj skupštini 2023. prema dokumentu „uslijediti će etapa provedbe, koja će ponovno uključiti partikularne Crkve (usp. EC, članak 19-21)”.
Etapa Skupštine je etapa koja mora voditi razlučivanju, odnosno razjašnjavanju višegodišnjeg načina rada Crkve, odnosno sinodalnosti. To će zapravo biti „Sinoda o sinodalnosti“: ukratko, morati će objasniti što znači za Crkvu „zajednički hod“ jer „zajednički hod“ mora biti način života Crkve.
U stvari Pripremni dokument precizira: „Papa Franjo poziva cijelu Crkvu da se propitkuje o važnoj temi za njezin život i njezino poslanje: »Upravo je put sinodalnosti put koji Bog očekuje od Crkve trećeg tisućljeća«“ (DP 1).
To jest: Sinoda nije sama sebi svrha, već dio hoda koji je trajni hod Crkve. Zato se kaže da je Crkva po svom „ustrojstvu sinodalna“.
Stoga se u Pripremnom dokumentu objašnjava „itinerarij koji je dio aggiornamenta Crkve koji je predložio Drugi vatikanski sabor“ (DP 1).
U tom smislu, Sinoda o sinodalnosti smatra se – i opet citiram dokument – „dar i zadatak: hodeći zajedno i razmišljajući o prijeđenom putu, Crkva će moći iz onoga kroz što prolazi učiti koji su to procesi koji joj mogu pomoći živjeti zajedništvo, ostvariti sudjelovanje, otvoriti se poslanju. Naš „zajednički hod“ jest, naime, ono što najviše ostvaruje i očituje narav Crkve kao hodočasničkoga i misionarskoga Božjega naroda“ (DP 1).
Drugim riječima: „zajednički hod“ ne smije biti zagrada jakog vremena u povijesti Crkve, kao što to može biti Došašće tijekom liturgijske godine ili jedan poseban Jubilej. „Zajednički hod“ treba biti svakodnevna stvarnost Crkve gdje se mora čekati one koji su zaostali i trčati da se dostignu oni koji su ispred.
Stanka Skupštine važna je za razmatranje i propitkivanje prijeđenog puta i usredotočenje na ono što treba učiniti kako se ne bi krenulo krivim putem i riskiralo se da se nikada ne dođe do cilja.
a) Sinodalni mentalitet
Sinoda koja je pokrenuta i koja po prvi put u povijesti uključuje cijelu Crkvu, istovremeno, u cijelom svijetu, na svakoj hijerarhijskoj razini i životnom stupnju, nije očajnički pokušaj spašavanja broda za koji se čini da tone, barem u nekim dijelovima svijeta, nego je svijest o metodi koju bismo mogli definirati kao „metodu utjelovljenja“.
Temeljna svrha Sinode je steći „sinodalni mentalitet“ uzimajući za uzor „Isusovu metodu“: utjelovljenje.
Prvi koji je krenuo hodati s nama, zapravo, koji nas je pozvao da ga slijedimo, koji nam uvijek prethodi i koji hoda s nama svaki dan, do svršetka svijeta… je Krist.
Sišao je tamo gdje smo mi bili, robovi grijeha, oslobodio nas je svojom mukom i smrću, poziva nas da neprestano izlazimo iz sebe i uzima nas za ruku prateći nas do konačnog cilja: neba.
“Za „zajednički hod“ potrebno je dopustiti da nas Duh uči doista sinodalnom mentalitetu, ulazeći hrabro i sa slobodom srca u proces obraćenja bez kojeg neće biti moguća »stalna obnova koja je njoj [Crkvi], kao ljudskoj i zemaljskoj instituciji, uvijek potrebna« (UR, 6; usp. EG, 26)“ ističe Pripremni dokument u broju 9 (upućujući na Unitatis Redintegratio br. 6 i Evangelii Gaudium br. 26).
Stoga „sinodalnost u toj perspektivi mnogo je više od održavanja crkvenih sastanaka i biskupskih zborovanja, ili pitanje pukog upravljanja unutar Crkve; ona ‘ukazuje na specifičan modus vivendi et operandi Crkve Božjeg naroda koji konkretno očituje i ostvaruje njezino zajedništvo u zajedničkom hodu, u okupljanju na zborovanje te u aktivnom sudjelovanju svih svojih članova u svom evangelizacijskom poslanju“ kaže Pripremni dokument u broju 10 citirajući dokument Međunarodne teološke komisije „Sinodalnost u životu i poslanju Crkve“ broj 3 (2. ožujka 2018.).
Stoga se mora paziti da se „zajednički hod“ ne pretvori u „zajedničko sjedenje“. Ne radi se o umnožavanju susreta, već o svijesti da svi, ali baš svi imaju nešto za reći: i oni koji su sporiji na tom putu i možda se drže prošlosti misleći da je spasenje u vraćanju unatrag, ali i oni koji trče možda prebrzo, a da nisu svjesni da su krenuli krivim putem.
Isus nam je hodajući ulicama Palestine dao primjer. Prihvatio je „kao svoje sugovornike sve one koji izlaze iz mnoštva”. Posebno značajan s našeg kuta gledanja jest susret sa ženom Kanaankom (usp. Mt 15,21-28) koja ne prihvaća da je isključena od blagoslova što ga On donosi. (usp. DP 18)
Čini se da ova žena svojom hrabrošću i poniznom strpljivošću, svojom parresia i hypomoné utječe na Isusov način razmišljanja, jer je mislio da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova. Zahvaljujući susretu s ovom ženom čini se da Isus postaje svjestan da je spasenje koje je donio, spasenje za svakoga!
b) Put dijaloga za hod prema istini
Iz onoga što je istaknuto razumijemo je da je ovaj sinodalni hod, prije svega, nastojanje da se sluša. Moramo svima dati glas. Put kojim se ide je put dijaloga.
Ponekad govoriti košta, puno puta komotnije je šutjeti. Ali ako jedan ne progovori, ostali su lišeni njegovog doprinosa u hodu. Ako netko ne govori, također i sebi čini zlo, jer ne može shvatiti je li ono što misli ispravno ili pogrešno jer nema nikoga tko ga može ispraviti.
„Duh Istine upućivat će vas u svu istinu” (Iv 16,13) kaže Pismo. Ali Duh puše gdje hoće. Samo dijeljenjem darova koje svatko prima, nadahnuća koja svatko može imati, pridonosi se izgradnji Zajedništva i dolazi se do Istine.
Osobno ovaj sinodalni hod vidim kao primjenu onoga što je sveti Ivan Pavao II. naznačio u apostolskom pismu Novo Millennio Ineunte napisanom na kraju Velikog jubileja 2000. godine. Sjećate se kada je Papa Poljak govorio o duhovnosti zajedništva i napisao u broju 43: „Napraviti od Crkve dom i školu zajedništva: evo velikoga izazova koji stoji pred nama u tisućljeću koje započinje, želimo li biti vjerni Božjem planu i odgovoriti također na duboka očekivanja svijeta“.
Ali budite oprezni: saslušati sve, posavjetovati se s Božjim narodom „ne uključuje uvođenje u Crkvu dinamizama demokracije, osnovanih na načelu većine“ (DP 14) nego znači izvršiti ono što je rekao sveti Benedikt podsjećajući opata samostana da se posavjetuje i s najmlađima jer „često Gospodin mlađe nadahnjuje boljim mišljenjem“ (citirano i u NMI, broj 45).
Prošle subote, 9. listopada papa Franjo govoreći u trenutku razmatranja za početak sinodalnog procesa, podsjetio je: „Ponavljam da Sinoda nije parlament, Sinoda nije istraživanje mišljenja; Sinoda je crkveni trenutak, a protagonist Sinode je Duh Sveti. Ako nema Duha, neće biti ni Sinode“.
Ponekad se kaže, ako netko ne prihvaća istinu kako stvari stoje, beskorisno je razgovarati s njim.
Istina je, ako se netko ne otvori, nikada neće doći do istine. No, mora se imati na umu da istina nije početna točka, ona je cilj.
Istina je, u stvari cilj prema kojem idemo, prema kojem smo pošli na „put“ sa svojim istinama i svojim pogreškama.
Samo „zajedno“, dijalogom možemo doći do Istine.
Crkva je „nepogrešiva u vjerovanju“ ako ponizno traži ono što joj Duh govori, onaj Duh koji ponekad progovara u najmanjima, možda čak i s nekima „izvan“ ovčinjaka.
Uistinu Isus ima „i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir” (Iv 10,16).
U tom smislu, primatelji poslanja Crkve nisu samo objekt kateheze kojima se mora predati Istina, već su i subjekt, ukoliko sjemenom Riječi što je prisutno posvuda, doprinose postizanju Istine.
Istina je Isus, On nas prosvjetljuje, šaljući nam Tješitelja, Duha Istine, koji nas vodi do cjelovite Istine.
U tom smislu, Isus je Alfa i Omega: on je Istina koja nas je zamislila, stvorila, planirala i Istina prema kojoj smo usmjereni.
II. Drugi alat: Vademecum
Vademecum je zamišljen kao priručnik koji prati Pripremni dokument u službi sinodalnog hoda. „Ta se dva dokumenta dopunjuju i treba ih iščitavati zajedno jedan s drugim. Vademecum posebice nudi praktičnu pomoć povjereniku (ili timu) za kontakt u biskupijama, koje određuje dijecezanski biskup, za pripremu i okupljanje Božjega naroda da bi izložio svoje iskustvo u mjesnoj Crkvi” (Vademecum 1.1.,1).
Nudi kriterije i načine provedbe puta za one koji su pozvani voditi sinodalni proces, ukazuje na alate na koje se može osloniti i daje konkretne savjete o tome kako “zajednički hodati”.
Neću se zaustaviti na praktičnim savjetima, posebno na metodi koja definira: što činiti, a što izbjegavati. Reći ću samo, da inzistira da se ne isključuje nikoga, da se daje pravo glasa svima i samo ću naznačiti etape hoda:
Prva etapa sinodalnog hoda (od listopada 2021. do travnja 2022.): slušanje i savjetovanje s Božjim narodom u mjesnim Crkvama.
Svrha ove prve etape je prikupiti bogatstvo proživljenih iskustava sinodalnosti. Ova je faza upućena „prezbiterima, đakonima i vjernicima laicima njihovih Crkava, bilo pojedinačno bilo udruženima, ne zanemarujući dragocjeni doprinos koji mogu dati posvećeni muškarci i žene“ (usporedi Vademecum 1,5 i DP 31).
Posebno se traži doprinos različitih tijelâ sudioništva partikularnih Crkava, osobito Prezbiterskog vijeća i Pastoralnog vijeća, počevši od kojih se uistinu „može početi oblikovati sinodalna Crkva“.
Bit će, na kraju, od temeljne važnosti, u ovoj prvoj etapi da se također dadne prostor glasu siromašnih i isključenih, a ne samo onih koji imaju određenu službu ili odgovornost unutar partikularnih Crkava (usporedi Vademecum 1,5 i DP 31).
Nakon biskupijske etape biti će druga etapa, ona biskupskih konferencija i Sinoda Istočnih katoličkih crkava.
Nakon toga treća etapa je kontinentalna etapa.
Na kraju, četvrta etapa je XVI. Skupština biskupske sinode (listopad 2023.).
Za više detalja upućujem Vas na Vademecum. U njemu se detaljno opisuju uloge i doprinosi svakog protagonista od biskupa do skupina prijedlozi za organiziranje susreta do načina na koji pripremiti biskupijsku sintezu koja će biti poslana na biskupsku konferenciju.
Krošnja drveta: očekivanja
Očekivanja su sažeta u Vademecumu broj 3,5 „promicati nov način življenja zajedništva, sudjelovanja i poslanja Crkve “stoga„ provedbena će etapa biti ključna za zajednički hod naprijed na putu sinodalnosti. Namjera je da ta provedba dođe do svih mjesnih Crkava diljem svijeta, tako da sinodski proces kao svoje polazište i kao svoje odredište ima cjelokupan Božji narod“ (Vademecum 3,5).
Umjesto toga, „Sinodalna Crkva obnavlja horizont iz kojeg izlazi sunce Krist: podizati hijerarhijske spomenike znači sakriti ga… Kad je Crkva svjedok riječima i djelima bezuvjetne Božje ljubavi, njegove gostoljubive širine, uistinu izražava vlastiti katolicitet … Biti Crkva jest hod u toj Božjoj prostranosti“.
Stoga je cilj ovog sinodalnog saziva osvijestiti svakoga o djelotvornom „katoličanstvu“ Crkve.
Da bismo postigli ovaj cilj danas su nam na raspolaganju tehnička sredstva. S jedne strane oni su pokretači mnogih zala i problema (pomislite na među-nacionalnu i rasnu mržnju koja na društvenim mrežama nalazi nevjerojatnu platformu za izražavanje u anonimnosti ili na laži koje se šire, raširenu pornografiju itd.), s druge strane prilika su za učinkovito i praktično katoličanstvo.
Sjetite se samo pratitelja twitova Svetog Oca za Svjetske dane mladih, dane obitelji itd. s Papinih putovanja koja se prate po cijelom svijetu.
Crkva je univerzalna obitelj i Sinoda bi tu stvarnost trebala još više pokrenuti. Obitelj u kojoj su svi braća, Fratelli tutti.
U zaključku, ukratko možemo reći da Sinoda o sinodalnosti ima glavnu svrhu probuditi osjećaj zajedništva u Crkvi, oživjeti sudjelovanje svih, učiniti sve protagonistima i nastojati donijeti poruku radosne vijesti do nakraj zemlje.
DOPRINOS REDOVNIKA I REDOVNICA
I dolazimo do doprinosa posvećenih osoba Sinodi.
U ovom trenutku bilo bi najbolje da zamijenimo strane. Vi ste stručnjaci.
Nudim Vam nekoliko razmišljanja, bez pretenzije da su potpuna i sustavna, kako da odgovorite na Vaš poziv.
Bez sumnje, doprinos redovnika (naravno da uvijek uključujem i redovnice) je jedinstven i nezamjenjiv, napose iskustvo zajedničkog hoda, barem na razini Družbi.
1. Imate baštinu sinodalne prakse za ponuditi Crkvi. Vaši „kapituli“ su primjer toga. Vaše strukture općenito su sinodalne.
Ali ne samo to. Znate da karizma koja vam je dana ne pretpostavlja iscrpljivanje kršćanskog iskustva, već je samo čitanje s određenog gledišta jedinog Evanđelja.
Brojne karizme koje obogaćuju duhovnu baštinu Crkve, rođene su iz istog Evanđelja i moraju se smatrati komplementarnima, različito cvijeće jednog vrta, različite riječi jednog govora o spasenju, različite vijesti o jedinstvenoj „Radosnoj vijesti“.
Možda bi bilo dobro napraviti dobar ispit savjesti i upitati se jeste li se uvijek smatrali komplementarnima više nego konkurentima, ako ne, ponekad čak i suparnicima!
Redovnici imaju zadaću sve podsjećati kako je rekao Papa svojim vjernicima rimske biskupije: „sinodalnost nije poglavlje rasprave o ekleziologiji, a još manje moda, neki slogan ili novi izraz koji se treba koristiti ili iskorištavati: Ne! Sinodalnost izražava narav Crkve – potvrdio je – njezin oblik, stil, poslanje. (…) Ne govorim to na temelju teološkog mišljenja, čak ni osobnog, već slijedeći ono što možemo smatrati prvim i najvažnijim „priručnikom“ ekleziologije, a to je knjiga Djela apostolskih“ (papa Franjo rimskoj biskupiji, 18. rujna 2021.)
Čitajući Djela apostolska Papa podrazumijeva, da se razumije što znači zajednički hod, u zajedništvu promovirajući sudjelovanje ciljajući na poslanje.
Čini mi se, da je ovo što radite ovih dana lijep primjer ove svijesti i ove sinodalne prakse. Morate pokazati cijeloj Crkvi što znači staviti zajedno primljene darove, duhovne i materijalne, kao što je to učinila prva kršćanska zajednica.
U vrtu Crkve s vremena na vrijeme nikne neki cvijet: ima onaj koji voli sunce i drugi koji preferira hladovinu; jednom je potrebno puno vode, a drugi preferira suho; jedan je u punom sjaju ujutro, a drugi navečer itd (i tako dalje). Svaki se razlikuje jedan od drugog, a opet jedan je ljepši od drugog.
Tratinčica ne kaže vlati trave: „kako si ružna, mršava, ne možeš ni sama stajati!“. Ne, zahvaljuje joj, jer samo u zelenilu travnjaka njezina ljepota može zasjati.
Ukratko, svatko je uistinu stvoren od Boga kao dar za drugoga: ovo je temeljno načelo sinodalnosti koje kao pojedina Družba i kao redovnici zajedno morate promicati u univerzalnoj Crkvi.
2. Vi ste stručnjaci dijaloga jer znate što znači gubiti. Ostavili ste sve i to ste sto puta iskusili.
U dijalogu se svaki put ponavlja misterija gubitka i ponovnog dobivanja, gubeći vlastiti život kako bi ga ponovno zadobili. Tajna dijaloga je, u stvari, slušanje. Slušanje znači umiranje, umiranje samima sebi (to je ono što trenutno radite), uključujući umiranje vlastitim idejama.
Samo na taj način može osvanuti nova ideja, ona u kojoj se svi pronalaze jer to je „Isusova misao“ koja postaje prisutna „gdje su dvojica ili trojica sabrana u Njegovo ime“ (usp. Mt 18,20), spremni položiti svoj život, odnosno umrijeti jedni za drugo (usp. Iv 15,12-13).
Prije svih vjernika, vi morate biti stručnjaci za ono, što sam više puta nazivao „Isusov mentalitet“.
Dozvolio sam si da isusovcima u ovoj njihovoj jubilarnoj godini, možda malo i pretpostavljajući povjerim zadatak produbiti pobožnost prema Presvetoj Glavi Isusovoj, jer je Glava ta koja vodi sva kretanja Presvetog Srca i jako sam im zahvalan za ono što su učinili.
Vjerujem da je glavni zadatak redovnika zajednicu vjernika: naučiti „razmišljati prema Evanđelju“ tako da se gledajući vas uče i „ponašati kao Isus“ koji se uvijek obraćao Ocu, uvijek slušajući Duha.
Osobito ste, vi redovnici zaduženi da zadržite u Crkvi živu svijest da smo „narod okupljen jedinstvom Oca, Sina i Duha Svetoga“ (Ciprijan).
U protivnom gubimo svoju specifičnost kao kršćani i više ne razumijemo u čemu se razlikujemo od drugih religija u kojima možda ima više askeze nego kod nas, više molitve, veća sposobnost doživljavanja patnje: naša je specifičnost pokazati kako je Jedno i Raznoliko, isti i različiti.
Ovo je otajstvo ljubavi, ovo je naše kršćanska specifičnost, to znači sinodalna Crkva. I „po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (usp. Iv 13, 35).
3. Kao posljedica ovog evanđeoskog mentaliteta, ovog trojstvenog modela donošenja odluka, drugi važan doprinos koji vi, kao redovnici morate dati sinodalnom hodu jest rasvijetliti način upravljanja u Crkvi.
Redovnici nas, naime, moraju podsjetiti da sinodalnost ne kopira demokratski model upravljanja, već trojstveni model.
Konačna suglasnost postignuta je zajedničkim razlučivanjem, nije rezultat većine glasova nakon prebrojavanja pojedinačnih, već otvorene i iskrene razmjene, napravljene s parresia i hypomoné u dijalogu ljubavi po trojstvenom modelu, u jedinstvu i različitosti.
Zajedničko razlučivanje je plod dijaloga, to je vaša posebnost ili bi barem trebala biti.
U sinodalnom upravljanju hijerarhija tada uistinu jest u službi zajedništva.
Da nije tako, zavjeti koje ste dali izgubili bi smisao i umjesto da dovedu do slobode postali bi ugnjetavajući jaram: vlast postaje diktatura i poslušnost ropstvo, siromaštvo skida odgovornost s osobe i čistoća nije ništa drugo nego fasada koja čini život sumornim, a ne radosnim jer je plod dužnosti, ali ne i izraz najveće ljubavi.
4. Napokon zaključak, redovnici predstavljaju proročki i prema tome, karizmatični profil Crkve, trebali bi podsjetiti hijerarhiju i Božji narod da Duh puše gdje hoće i kad hoće.
Redovnici bi među prvima moraju doprinijeti ostvarenju onoga što je Papa zaželio u citatu intervenciju u trenutku razmatranja na početku sinodalnog procesa: „neka ova Sinoda bude vrijeme nastanjena Duhom! Budući da nam je potreban Duh, uvijek novi Božji dah koji nas oslobađa svakog zatvaranja, oživljava ono što je mrtvo, razrješuje okove, širi radost”.
Ali Duh Božji ne puše „protiv“, puše „prema“, puše „naprijed“. Potiče nas na jedinstvo. Duh podjele je duh đavla, onoga koji dijeli. Duh jedinstva je božanski duh.
Redovnici moraju podsjetiti Crkvu da postoji različitost karizmi, ali samo je jedan Duh. „Jedno tijelo i jedan Duh, (…) Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst!“ (Ef 4, 4-5) jer „Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!“(Ef 4,6).
Svatko, dakle, ima svoj zadatak u Crkvi, svoju odgovornost jer ne postoji netko tko ima sintezu svih karizmi, čak i ako postoje oni koji imaju karizmu sinteze.
Vlast u Crkvi, dakle, mora poštivati slobodu Duha koji se očituje na različite i uvijek nove načine, ali se poštuje i one koji imaju karizmu jedinstva, karizmu razlučivanja, hijerarhije i u konačnici Petrovog nasljednika.
Vlast u Crkvi ne može tvrditi da sve zna, da sve vidi, da sve čini, ali ima dužnost prosuđivati, razlučivati što dolazi od Duha jedinstva, a što dolazi od duha podjele.
“Da biste to činili – rekao je papa Franjo pokretima i novim zajednicama, 16. rujna 2021.) – traži se od (svih) nas velika poslušnost, velika poniznost da bi prepoznali svoja ograničenja i prihvatili promjenu zastarjelih načina djelovanja i razmišljanja, ili metodu apostolata koja više nije učinkovita ili načine organizacije unutarnjeg života koji su se pokazali neadekvatnima ili čak štetnima“.
Razmišljam, dopustite mi da sanjam, da bi plod zrelosti ovog sinodalnog hoda mogao biti novi ekumenski koncil u koji će biti uključeni svi kršćani.
Biti će, kada će se Crkva vratiti biti jedna, jedno stado i jedan pastir, ostajući drugačija zbog različitih duhovnih i liturgijskih tradicija. Samo tada svijet će povjerovati i svi će “čuti glas moj i bit će jedno stado i jedan pastir” (Iv 10,16).
Tužni su, sramotni, moralni skandali u Crkvi, napose njezinih predstavnika, ali svi znaju da, iako smo kršteni, krizmani i zaređeni, ostajemo slabi i možemo pogriješiti.
Najveća prepreka širenju vjere, poslanju, je iznad svega skandal razjedinjenosti. Zato je Isus molio: “da svi budu jedno da svijet uzvjeruje” (Iv 17,21).
Sretno na sinodalnom putu!
IKA
