Bio je zaista nadahnut Duhom čin pape sv. Ivana Pavla II. proglasiti dan posvećenog života. U izvjesnim trenucima ne možemo bit svjesni važnosti nekih događaja kojima prisustvujući postajemo vidljivi svjedoci. Povijesni svjedoci.
Tko bi mogao zamisliti da će se puno godina kasnije u jednom kutu Afrike, u prepunoj katedrali skupiti stotine odraslih osoba, ljudi i žena posvećenih Gospodinu, istom Gospodinu, da ga slave, da ga mole i da mu zahvaljuju. A s njima puno onih koji ih žele nasljedovati, biti kao oni. Jer u našoj svakidašnjici ponekad zaboravimo važnost, sreću i ljepotu našeg poziva.
Već više godina se dogovorimo za dobru proslavu tog dana, napravimo program rada i podijelimo uloge. U istom tjednu rasporedimo gdje ćemo poći, odaberemo mjesta na kojima ima puno patnje kako bi naše učestvovanje bar malo smanjilo tu patnju i bol.
Ove godine odabrali smo tri mjesta. Jedno je Mugeri gdje gladni svaki dan dolaze na hranu. Drugo je Mbobero gdje su nepravedno protjerani, koji su izgubili kuću, polje i sve što su imali. Kabare je treće mjesto gdje je bolnica, rodilište. Ima puno majki koje su operirane i nisu u stanju platiti operaciju te moraju tjednima, ponekad i više, čekati da im se netko smiluje… Mi im smanjimo to čekanje plativši njihove račune. Da bi to bilo moguće, razumije se, svaka zajednica dade svoj prilog. Pošli smo i na dječji odjel i tu pronašli malene, promijenjene boje i oblika jer bolest lakše napada što je organizam slabiji.
Osim apostolata, organiziramo predavanja koja osvjetljavaju naš redovnički život i život Crkve. Slavlje kao takvo u stvari je završetak našega biti zajedno ili zajedno koračati što od nas traži naša Majka Crkva.
s. Mirabilis Višić
