Evanđelisti su zabilježili da se Isus znao otisnuti od kraja, odnosno prijeći prijeko. Redovito se radi o prebacivanju s lađom, odnosno u lađi.
Kraj kojemu se on otisnuo simbolizira početak nečega: molitvene osame i odmaka od rutine svakodnevice u kojoj se lako otisnuti od blizine Božje; uranjanja u vlastitu nutrinu u kojoj se nije teško susresti sa samim sobom i Bogom, ako nam je stalo. Znamo, vanjske okolnosti bitno utječu na nas. Potrebno je, s vremena na vrijeme, to osvijestiti i svjesno utjecati na njih.
Zanimljivo je da se Isus nekada sam povlačio u osamu, a kada su ga u osamu pratili njegovi najbliži tada bi se uvijek otisnuli lađom. Zasigurno bi bio mogao i sam veslati, ali ne! On želi i učenike blizu. Nije li već u tomu znaku skrivena Crkva – zajednica s kojom se brodi morima života i čija vesla smjeraju punini milosti Božje u koju ćemo se, vjerujemo „prebaciti“ jednom zauvijek. Bit će to jedan sasvim novi početak do kojega se, eto stiže preko jednoga kraja.
Početak i kraj – kraj i početak su, ovisno s kojeg kraja gledate, kao lice i naličje. U dinamici života redovito se ili nikada susreću, ovisno jeste li više skloni filozofskom ili egzistencijalnom pristupu. Kako god – približava nam se kraj još jedne radne godine, što u samostanskomu smislu znači planiranje godišnjih odmora i zaključivanje ranije zacrtanih planova.
Mi smo u našoj zajednici u Sinju na prvom kućnom Kapitulu planirale otisnuti se od samostana i zadnju duhovnu obnovu imati u drugomu kraju. Bez striktnog nacrta o mjestu i vremenu. Ako je vjerovati u Božje planove, ali i naše dojmove, onda se može reći da je bio pun pogodak odlazak u Dobranje, odnosno Cistu Veliku 1. lipnja. Ugostio nas je don Augustin Radović kojeg smo i mi više puta primile kao predvoditelja mjesečnih duhovnih obnova i odavna prepoznale kao usputnog darivatelja onoga što je, kako reče, i sam na dar primio.
Kao inače naši duhovni susreti, i ovaj je bio euharistijski, predavački i sustolnički. Slavlje svete mise, s nakanom za naše dobročinitelje, imale smo u obnovljenoj dobranjskoj crkvi. Oduševila nas je sakralnošću, jednostavnošću koja molitveno sabire. Činilo se kao da se svi naši glasovi natječu koji će bolje, zaobljenije, čas glasnije, čas tiše služiti liturgiji više. Čitavom je crkvom odzvanjala slava Bogu. Neobično da nam se netko nije pridružio. Možda i bi da mnogi nisu davno odselili, otisnuli od svoga zavičaja ili se domogli onoga vječnoga nebeskoga kraja.
Pomolile smo se i kod spomen križa i grobnice na mjesnom groblju gdje su pokopani hrvatski domobrani pogubljeni na Markovića jami na Podima kod Graba.
Iz Dobranja smo se zaputile u župsku kuću u Cisti Velikoj. U ne tako malom blagovalištu posjedale smo u krug pripravne za duhovno izlaganje, za zrnje dobrih ideja i misli koje mogu roditi plodovima odluka i djela. E, da je barem više humusa dobre volje. U ovakvom ambijentu nemoguće je bilo ne otisnuti se u mislima među učenike koji su se nekoć sastajali oko Učitelja. O tomu je, bez riječi, sa zida progovarala slika posljednje večere. Premda su bili uz Učitelja, sjedili do njegovih nogu, iz njegovih se usta hranili manom milosti Božje vjerojatno je i učenicima u ono vrijeme nedostajalo barem malo humusa. To nam je, pretpostavljam, neka dodirna ljudska točka. Kamo sreće da stremimo i onoj učeničko-svjedočkoj o kojoj nam je predavač govorio sukladno svibanjskoj temi duhovne obnove Poslane u svijet nastaviti njegovo poslanje.
Referirajući se na Isusovo slanje učenika po svem svijetu i propovijedanje evanđelja svemu stvorenju (usp. Mt 16,15) don Augustin se osvrnuo na nadolazeću proslavu stote godišnjice naše Provincije. Premda je promišljao o našem sadašnjem redovničkom životu i apostolatu, osvrnuo se i na prošlost. Zahvaljujući sestrama koje su nam prethodile i ispunile svoje poslanje, naša redovnička obitelj ima bogatu i djelatnu stoljetnu povijest od Maribora preko Splita do svih gradova i sredina u kojima još jesmo. Ova nam je baština predana kao dar. U njoj hodimo i nju nadograđujemo. Da bismo umjele hoditi važno je znati stati. Prepoznati vremena i potražiti mjesta na koja nam se povući s Gospodinom, otisnuti se u osamu same ali i u zajedništvu sa sestrama kako bismo na plodnom humusu gradile svoj život i ugrađivale ga u dragu nam Provinciju.
s. Natanaela Radinović
