Školske sestre franjevke

Hodočašće u Gospino svetište

Dana 26. rujna nas sedam postulantkinja, tri novakinje, tri sestre juniorke i s. Samuela Šimunović, hodočastile smo u Gospino svetište Lukananda. Tu se nalazi grob o. Josepha Vanderhaeghe, prvog misionara, koji je pripadao zajednici Bijelih otaca – Misionara Afrike. Oni su 1906. godine donijeli Evanđelje u naš kraj.

Naše hodočašće počelo je večer prije kada nam je s. Samuela objasnila značenje hodočašća u životu vjernika. Predložila je nakanu našeg molitvenog hoda – živjeti svoj redovnički poziv po primjeru prvih misionara. Zatim smo svaka izvukle svoju ulogu u svrhu dobre organizacije. Tako je jedna postulantkinja bila predstojnica, četiri su bile zadužene za animiranje liturgije i molitve tijekom hoda, jedna je bila ekonoma, odgovorna za novac koji smo dobile za put te dvije za sastavljanje izvještaja.

Rano ujutro oko 5.30 sati, poslije doručka i pripremljenog piknika, iz Bukavu-Ngube smo autom otišle do naše zajednice u Nyantendeu. Tek što smo pobožno izmolile Jutarnju, stigle smo u dvorište. Tu su nam se pridružile dvije sestre juniorke koje je s. Samuela uvela u hodočašće. Izvukle smo posebne nakane našeg hoda prema vrlinama prvog misionara: ljubav prema Evanđelju, potpuno povjerenje u Boga, hrabrost odlaska u nepoznato, spremnost na žrtvu, strpljenje, poštivanje svakog čovjeka… I naš hod je počeo u 6.45 sati, a liturgičarke su animirale molitvu za sretan put. Tijekom hoda molile smo krunicu i pjevale Gospine pjesme, a molitvene nakane su se izmjenjivale jedna za drugom.

Našem hodočašćenju su se pridružile tri djevojke koje su išle u susjednu župu na pastoralni sastanak. Bilo nam je ugodno zajedno hoditi i moliti. Još smo susrele mnogo ljudi, a njihove reakcije su bile različite. Bilo je onih koji su nas hrabrili, koji su nam se divili, ali i onih koji nisu krili svoje čuđenje da idemo pješice, kao da nemamo mogućnost prijevoza.

Nakon četiri sata hoda, u 10.50 sati stigle smo u Svetište. Tamo je već bila molitvena zajednica Mlade kršćanske obitelji koji su autobusima došli iz Bukavua. Duhovnik Svetišta o. Jean Paul upravo je držao pouku jednoj skupini vjernika. Poslije predaha nas je zamolio da animiramo pjevanje tijekom misnog slavlja. U malo vremena uspjele smo sve organizirati, što ćemo pjevati i tko će čitati misna čitanja. Euharistija je počela u 12 sati. Prisutni su bili zadivljeni našim skladnim pjevanjem pitajući se kada smo se uspjele pripremiti. Doista smo slavili i hvalili Gospodina! Bilo je jednostavno ali svečano.

Poslije misnog slavlja zadržale smo se kod groba prvog misionara o. Josepha. Svaka od nas je molila po nakani koju smo izvukle na početku našeg hoda. Neke od nas su imale i posebne molitvene nakane koje su položile u košaru namijenjenu za nakane hodočasnika.

Slijedilo je kratko vrijeme odmora i piknik. Trebalo je bar donekle odmoriti umorne noge, i svjesne duljine puta, krenuti ponovno. Usprkos umoru, ohrabrene milošću Božjom, Svetište smo napustile u 15 sati s radosnom pjesmom hvale Bogu. Pjesma nas je nosila kao na krilima. Djeca su izlazila iz svojih dvorišta i jednim bi se dijelom puta pridružila našem hodu i pjesmi. Susrele smo ljude koji su nam, da bi izbjegle brojne automobile, pokazali drugi put, ali ni taj nije bio lagan. Kad se počela spuštati noć, osjećale smo nelagodnost prolaziti kroz nepoznat kraj, i u tom trenutku smo susrele jednu mamu koja nas je ohrabrila. Pjevala je s nama pjesme koje smo naučile u osnovnoj školi. To nam je dalo snagu da nastavimo hod, te smo radosno poskakivale. Poticala nas je da idemo što brže, jer noć se spuštala sve više. Brižno je gledala da najumornije ne ostanu zadnje, već da budu baš na početku naše male kolone.

Nakon više od četiri sata hoda, u 19.20 sati, stigle smo u našu zajednicu u Nyantende gdje su ostale dvije naše suputnice, a mi ostale smo autom otišle prema našoj zajednici u Bukavu-Ngubi. Stigle smo za 40 minuta, pjevajući pjesme hvale i zahvale. Sestre su nas dočekale radosne da smo se sretno vratile, a mi smo otpjevale još jednu pjesmu.

Zahvaljujemo dragom Bogu koji nas je pratio u našem hodu, što nam je dao vrijeme bez kiše i jakog sunca. Hvala mu za sve milosti koje smo dobile ovim hodočašćem! Hvala što je nadahnuo s. Samuelu da organizira hodočašće i tako nas uputi, da poput prvih misionara rastemo u žrtvi i odricanju. Ići pješice u Lukanandu i isto tako se vratiti, nije lako! Neka je Gospodin i dalje vodi i nadahnjuje. Ne možemo zaboraviti ni o. Jean Paula, duhovnika Svetišta koji nas je lijepo dočekao i duhovno okrijepio euharistijskim slavljem. Pratio ga i krijepio Božji blagoslov da može dočekivati i hrabriti sve hodočasnike Svetišta. Hvala svakoj od nas za hrabrost, dobru volju i ustrajnost u hodu. Gospodin nam je dao snagu! Dao nam je zdravlje i milost posjetiti Svetište. Ostanimo uvijek zahvalne za prisutnost Božju u našim životima.

Neka Božji blagoslov prati sve, i neka naše hodočašće bude jedan znak i ohrabrenje za druge, da poput Abrahama znamo izići iz svog kraja i otići u nepoznato kako bismo ojačali svoju vjeru.  

s. Sylvine Busime Kulimushi i s. Bernadette Nsimire Rubenga