U srijedu 3. studenoga u ranim poslijepodnevnim satima s. Senka i ja smo se uputile u zračnu luku Split kako bi dočekale naše sestre iz DR Konga, s. Emilienne Nankafu, s. Theresitu Nshobole Mufuliru i s. Gisèle Cirhuza Baciyunjuze. Nije to bilo bezbrižno čekanje. Izmjenjivali su se osjećaji radosti i straha. Hoće li s obzirom na duljinu putovanja, na posebne mjere vezane za pandemiju sve proći u redu? Stajale smo jedna pored druge i vjerojatno razmišljale slično, ali se nismo usudile međusobno podijeliti osjećaje.
Razmišljala sam kako su naše prve sestre misionarke prije gotovo pedeset godina otišle u nepoznato, ondašnji Zaïre, bez poznavanja urođeničkog jezika, ali pune zanosa da ispune svoj misionarski san. Sada s. Theresita i Gisèle dolaze u nepoznato, u Hrvatsku, bez poznavanja hrvatskog jezika, dok ga s. Emilienne, budući da je već dva puta bila u Hrvatskoj, ponešto razumije. Trebat će se privikavat na drugačiju kulturu, klimu, običaje, živjeti sa sestrama koje će tek upoznati, učiti nimalo lagan hrvatski jezik a dvije od njih pripremati se za teološki studij kako bi Radosnu vijest mogle što djelotvornije pronositi u svom narodu. Zaista su čudesni putevi Božji!
Sestre na Lovretu su ih dočekale radosno, s puno emocija. Svaka im je poželjela dobrodošlicu i izgovorila riječ ohrabrenja. Iako se riječima nismo mogle u svemu razumjeti, iz očiju je sijala radost, ali je zacaklila pokoja suza radosnica. Zajednica u kojoj žive uglavnom starije sestre, dobila je novi polet i ubrzo se stvorilo ugodno ozračje kao da se oduvijek poznajemo.
Ali nema vremena za euforiju. Slijedeći tjedan počinje intenzivno učenje hrvatskog jezika. Suživot i prihvaćanje različitosti, svima nama je izazov i zadatak na stazi života koja vodi istom cilju. Pratimo naše sestre molitvom i neka njihov dolazak bude blagoslov cijeloj zajednici.
s. Andrea