Školske sestre franjevke

S. Roza Boja Totić

S. Roza, krsnim imenom Boja, rođena je 10. studenoga 1934. godine od oca Blaža i majke Marije r. Varnica u Maovicama kod Vrlike. Boja je imala još tri brata. Jedan je umro u dječjoj dobi a drugi (polubrat po majci) nestao je u Drugom svjetskom ratu, 1945. godine, na Križnom putu.

U samostan Školskih sestara franjevaka na Lovretu dolazi u zrelijoj dobi te je 1. svibnja 1966. godine primljena u kandidaturu, a već slijedeće godine 7. ožujka u postulaturu. Kanonsku godinu novicijata počinje na Malu Gospu 8. rujna 1967. godine s redovničkim imenom s. Roza. Prve zavjete polaže 9. rujna 1968., a doživotne zavjete 25. kolovoza 1973. godine u Splitu.  

Nakon položenih prvih zavjeta s. Roza je poslana u Franjevački samostan na Poljud u Splitu gdje vrši dužnost sakristanke i pralje (1968.-1970.). Zatim tri godine u Franjevačkom samostanu u Kninu obavlja kućanske poslove (1970.-1973.). U Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru je u dva navrata. Prvi put (1973.-1975.) brine o pranju i uređivanju rublja za brojne sjemeništarce i njihove odgojitelje, a drugi put (1976.-1981.) pomaže u kuhinji i drugim kućanskim poslovima. Sedmogodišnje djelovanje u Zadru prekinuto je jednogodišnjim boravkom u sestrinskoj kući u Sinju gdje pomaže u šivanju štramaca (1975.-1976.).

Pranje i uređivanje rublja je glavna djelatnost koju je s ljubavlju obavljala i u drugim velikim franjevačkim samostanima: dva puta u Makarskoj (1981.-1984.; 1996.-1999.), te 12 godina u Sinju (1984.-1996.). Bila je poput brižne majke kojoj nikada nije bilo teško izići u susret, osobito kada se radilo o posebnim zahtjevima bolesne braće. Uz svoju redovitu dužnost s. Roza je rado plela franjevačke pasce i bila radosna kad ga je mogla dati fratru koji bi ga zatražio.

S. Roza je 1999. godine iz Makarske premještena u provincijalnu kuću na Lovretu, gdje brine o pranju i uređivanju rublja za brojnu sestrinsku zajednicu. To je radila dokle god su joj dopuštale fizičke snage (2012.). I kad više nije bila odgovorna za tu dužnost, neprimjetno bi pogledala je li u peglaonici sve na svome mjestu.

Posljednje godine života obilježila ju je teška bolest. Bio je to njezin apostolat trpljenja. Samozatajna, blagog lica, nije puno govorila o svojoj bolesti i bolovima koje je posljednjih mjeseci jako trpjela. Ako bi je netko pitao kako se osjeća, kratko bi i bez žaljenja odgovorila.

Okrjepljena svetim sakramentima, okružena brigom sestara, završila svoj zemaljski hod u noći 17. ožujka 2022. godine. Kao što je tiho živjela tako se tiho i preselila u vječnost, a u našim sjećanjima je ostavila neizbrisivi trag skromnosti i dobrote.

Počivala u miru Božjem!