S. Branimira Ljubica Čarić

S. Branimira, krsnim imenom Ljubica rođena je 11. rujna 1930. godine u Brnazama kao prvo od četvero djece oca Stipe i majke Marinke, rođene Radović. Krštena je nekoliko dana poslije rođenja u Župi Gospe Sinjske u Sinju. Kako je bilo uobičajeno u kršćanskim obiteljima tog vremena, Ljubica se u obiteljskom okrilju naučila molitvi i poštenom životu. Tako nije bilo čudno da se u svojoj ranoj mladosti odlučila služiti Kristu u redovničkoj zajednici.

U kandidaturu na Lovretu stupila je s nepunih 18 godina, 6. lipnja 1948. Kanonsku godinu novicijata započinje o blagdanu Uznesenja Marijina 1952., a doživotne zavjete položila je 5. listopada 1956. godine. Sa završenom osnovnom školom u samostanu je rado prihvatila obuku šivanja. Taj lijepi zanatski rad usavršila je tako dobro da je imala pune ruke posla cijeli svoj radni vijek, a sve do prije nekoliko godina s velikom željom je tražila što još može sestrama na Lovretu pokrpati. Ono što je ona precizno pokrpala moglo je trajati još nekoliko godina. Vrijedni rad ruku s. Branimire osobito poznaju braća franjevci kojima je tijekom cijelog radnog vijeka šivala habite. Poznato je da je stare habite svojim umijećem činila novim te su tako prepravljeni nošeni još godinama. Osobito je to bilo važno u godinama materijalne oskudice kad se tako učinjeni trud s. Branimire dugo pamtio i visoko cijenio. Osim u franjevačkim samostanima s. Branimira je radila i u sestrinskoj radionici crkvenog ruha te na izradi madraca i jorgana u kućnoj radinosti, što je sestrama godinama bio jedini izvor prihoda. Mnogim je sestrama bila učiteljica pletenja, a lijepa iskustva sa s. Branimirom iz godina početnog odgoja njene su susestre pamtile dugo.

Najveći dio svog radnog vijeka, od 1979. do 2011.  provela je u franjevačkom samostanu u Sinju. Neko vrijeme djelovala je u podružnicama u Trpnju i Dubrovniku i u Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru. Svoj redovnički put započela je i završila na Lovretu gdje je provela posljednjih 11 godina života. Oni koji su do zadnjeg dana živjeli sa sestrom Branimirom svjedoci su koliko je nastojala biti samostalna i fizički aktivna. To je bio znak svježe kršćanske duše koju samo tijelo podsjeća na godine i kratak životni vijek na zemlji.

Na samom kraju ovozemaljskog puta, pogođena bolešću, posljednjih je desetak dana provela  prikovana za krevet. Još uvijek pri svijesti iskazivala je zahvalnost za svaku pažnju i brigu, a svojim je mirom i na prijelazu u vječnost svjedočila duboku vjeru koja ju je krasila cijeli život.

Gospodinu se preselila u mjesecu osobitog čašćenja Blažene Djevice Marije kojoj se za života usrdno utjecala. Vjerujemo da ju je njezin zagovor ispratio u zajedništvo svetih.

Počivala u miru Božjem!