S. Branimira, krsnim imenom Ljubica rođena je 11. rujna 1930. godine u Brnazama kao prvo od četvero djece oca Stipe i majke Marinke, rođene Radović. Krštena je nekoliko dana poslije rođenja, 18. rujna 1930. godine u Župi Gospe Sinjske u Sinju. Kako je bilo uobičajeno u kršćanskim obiteljima tog vremena, Ljubica se u obiteljskom okrilju naučila molitvi i poštenom životu. Tako nije bilo čudno da se u svojoj ranoj mladosti odlučila služiti Kristu u redovničkoj zajednici.
U kandidaturu na Lovretu stupila je s nepunih 18 godina, 6. lipnja 1948. godine. Kanonsku godinu novicijata započinje o blagdanu Uznesenja Marijina 1952. godine. Prve zavjete položila je 16. kolovoza 1953., a doživotne 5. listopada 1956. godine. Sa završenom osnovnom školom u samostanu je rado prihvatila obuku šivanja. Taj lijepi zanat usavršila je tako dobro da je imala pune ruke posla cijeli svoj radni vijek, a sve do posljednjih nekoliko godina s velikom željom je tražila što još može sestrama na Lovretu pokrpati. A ono što je s. Branimira precizno pokrpala moglo je trajati još nekoliko godina.
Svoj dugi radni vijek s. Branimira je započela pomažući u radionici crkvenog ruha na Lovretu (1953.-1954). Potom odlazi na podružnicu u Trpnju (1954.-1955.) gdje u sestrinskoj radionici u kućnoj radinosti izrađuje madrace i jorgane doprinoseći tako u onome što je sestrama godinama bio jedini izvor prihoda. Zbog liječenja se na kratko vrijeme (1955.-1958.) vraća u provincijsko središte i ujedno, prema svojim mogućnostima, pomaže sestrama u crkvenoj radionici. Potom trinaest godina (1958.-1972) provodi u sestrinskom samostanu u Dubrovniku pletući i poučavajući druge u pletenju. Nakon Dubrovnika poslana je u Nadbiskupsko sjemenište u Zadru (1972.-1979.) gdje uz šivanje vrši službu vratarice te prema potrebi obavlja i druge domaćinske poslove. Najveći dio svog radnog vijeka (1979.- 2011.) s. Branimira je provela brinući o rublju u franjevačkom samostanu u Sinju. Vrijedni rad ruku s. Branimire upoznali su tako osobito braća franjevci kojima je tijekom više od trideset godina marno šivala habite. Poznato je da je stare habite svojim umijećem činila novim te su tako prepravljeni nošeni još godinama. Osobito je to bilo važno u godinama materijalne oskudice kad se tako učinjeni trud s. Branimire dugo pamtio i visoko cijenio. Nakon desetljeća predanog rada u provincijsko središte na Lovretu se vratila 2011. godine gdje sve do 2016., želeći biti korisna, pomaže pri sitnim popravcima i krpanju rublja.
Lijepa iskustva suživota sa s. Branimirom njene su susestre pamtile dugo i prepričavale rado, ističući njezinu blagu narav i miroljubivost. Oni koji su do zadnjeg dana živjeli sa sestrom Branimirom svjedoci su koliko je, do samog kraja, nastojala biti fizički aktivna i samostalna. To je bio znak svježe kršćanske duše koju samo tijelo podsjeća na starost i kratak životni vijek na zemlji.
Na samom kraju ovozemaljskog puta, pogođena bolešću, posljednjih je desetak dana provela prikovana za krevet. Još uvijek pri svijesti iskazivala je zahvalnost za svaku pažnju i brigu, a svojim je mirom i na prijelazu u vječnost svjedočila duboku vjeru koja ju je krasila cijeli život.
Gospodinu se preselila u mjesecu osobitog čašćenja Blažene Djevice Marije kojoj se za života usrdno utjecala. Vjerujemo da ju je njezin zagovor ispratio u zajedništvo svetih.
Počivala u miru Božjem!
