Od 4. do 7. studenoga u franjevačkom samostanu u Visokom u Bosni i Hercegovini održan je međuprovincijski susret sestara juniorka. Bilo nas je 23 sestre iz Mariborske, Mostarske, Bosansko-hrvatske i Splitske provincije. Seminar je predvodio fra Marinko Pejić.
Teme seminara bile su vezane uz Opomene sv. Franje. Promatrale smo Franjin lik u počecima njegova obraćenja kao i u daljnjem životu s braćom, razmišljale smo kako živjeti franjevačku karizmu u našim zajednicama, kako je svjedočiti u svijetu te kako ispravno moliti.
Sveti Franjo koji je u srcu osjetio da mu priznanje ljudi, novac i mnoštvo zabava ne predstavljaju sreću već zarobljenost duha, poticaj je nama mladim redovnicama da duhovno napredujemo i da se oslobađamo robovanja zemaljskim stvarima. Kada se to u duši ostvaruje, onda se s ljubavlju gleda na stvari na koje se u prošlosti nije moglo ni pomisliti. U Franjinu životu to se događa nakon što je poljubio gubavca. Gospodin mu je dotaknuo srce te Franjo počinje ljubiti ono od čega je prije odvraćao pogled.
U duhu franjevačke karizme pozvane smo ići u susret ljudima koji su zanemareni, ostavljeni, očajni. Oni su gubavci današnjeg vremena. Često su osuđeni i treba im netko tko će ih podignuti, pomoći da pronađu smisao i utjehu u duhovnome. Počevši živjeti novim životom, sv. Franjo svojim žarom privlači druge mladiće i tako nastaje bratska zajednica, iako u samom početku ona nije bila njegova namjera, te se pitao zašto mu Gospodin daje braću. I mi smo pozvane skladno živjeti u zajednici sa sestrama koje nismo birale. Trebamo se učiti prihvaćati različitost, izvršavati dužnosti s ljubavlju, imati srca jedna za drugu naročito u teškim situacijama, moliti za poniznost kako bismo mogle prihvatiti zahtjeve koji nam nisu po volji. Poniznost se kuša i uči u takvim trenucima, a ne onda kada sve teče onako kako mi želimo. Za živjeti život punim plućima potrebna je duhovna izgrađenost, a ona se postiže molitvom. Da bismo u molitvi doprle do Boga potrebno se prvo susresti sa samom sobom, biti iskrena prema sebi što nije jednostavno jer smo skloni opravdavanju svojih čina i pokušavamo sebe utješiti. U molitvi treba dati prostora Bogu, osluškivati što nam on govori i dopustiti mu da se nastani u našem srcu.
Seminar mi je bio lijepo iskustvo. Osjetila sam radost u srcu kada sam vidjela da nas školskih sestara još uvijek ima, iako u manjem broju. Dijelile smo trenutke zajedništva i sloge, razmjenu iskustava koja su nas obogatila i potakla da s još većim žarom i ljubavlju dalje služimo Gospodinu. Samo ljubav i velikodušnost čine ljepšim ovozemaljski život.
Tijekom seminara posjetile smo samostan i gimnaziju u Visokom te franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci i upoznale njihovu bogatu povijest.
s. Anđela Crnjac
