Drage sestre i prijatelji, želja mi je podijeliti s vama iskustvo duhovnih vježbi koje su bile održane u Luhwinji od 17. do 26. kolovoza ove godine. Voditelj je bio o. Diedonne Biribindi, isusovac. Providnošću Božjom uspio je reorganizirati svoj program i zamijeniti subrata koji je bio predviđen za voditelja, ali zbog zdravstvenih problema nije bio u mogućnosti to učiniti. Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin – bila je tema duhovnih vježba.
Sa velikom radošću i iščekivanjem pristupila sam ovom hodu koji je duhovna priprema za polaganje prvih redovničkih zavjeta s. Edith i mene.
Prvog dana svećenik nas je pozvao da posvijestimo prisutnost duboke i prvotne Božje ljubavi u životu svake od nas. Uvidjele smo koliko je Božje ljubavi, čuda i zaštite prisutno u našem životnom hodu, te što nas je obdario posebnom milošću – duhovnim pozivom. U tome nam je pomoglo razmatranje Psalma 139.
Prisutnost grijeha u životu svakog od nas te snaga Božjeg oprosta, bila je tema drugoga dana. Voditelj je istaknuo nužnost oprosta i pomirenja u našem životu, te kako je zahtjevno oprostiti. Iskustvo primljenog oprosta pomaže nam znati i moći oprostiti. Istinski oprostiti ne možemo bez Božje pomoći.
Slijedilo je vrijeme posvećeno razmatranju Isusova života. Razmatranjem anđelova navještenja Mariji i njezinog pohoda rodici Elizabeti produbile smo poznavanje Blažene Djevice Marije i Josipa te važnosti njihove uloge u Božjem naumu spasenja. Meditirale smo i o drugim događajima iz Isusovog života, a posebno nas se dojmila njegova muka. Svećenik nam je predložio da između svih osoba koje su bile prisutne u trenucima Isusove muke, razmatramo o Barabi koji je bio pošteđen smrti. O. Diedonne nam je približio njegov lik i rekao da je Baraba svatko od nas i da je Isus umro umjesto svakoga od nas ponijevši na sebi sve naše grijehe.
Dan posvećen razmatranju Kristova uskrsnuća i to da se Uskrsli ukazao samo nekim osobama, svojim prijateljima, potaklo me da sve više uranjam u njegovu ljubav i rastem u prijateljstvu s Njime kako bih mogla biti Njegov istinski svjedok. Primjer mi je Marija Magdalena. Kad su drugi napustili grob i vratili se kućama, ona se opet vratila. To me potaklo na ustrajnost u molitvi, posebno u trenucima obeshrabrenosti, kad imam osjećaj da me Isus ne čuje, kad mi se čini da je odsutan. Potrebno je ustrajati u vjernosti Isusu kako bismo mu bile što sličnije i postale Njegove vjerne suradnice u spasenju svijeta.
Tijekom duhovnih vježbi, uz već obaveznu šutnju, svećenik nam je predložio nekoliko načina molitve, što nam je pomoglo ući dublje u vlastito srce. Dva puta smo imali molitveno bdijenje, od pola noći do jednog sata. Kad nam je svećenik najavio tu vježbu, prva pomisao je bila: „Ne, nemoguće, dobar san će biti prekinut i izgubljen“. Ali zanimljivo, sve smo ustale, iako je svećenik oslobodio starije sestre. A upravo su one bile prve i najvjernije! Njihov primjer je mene i druge ohrabrio. Tijekom prvog bdijenja, posluživši se Psalmom 50., razmatrale smo o grijehu i oprostu u svom životu. U drugom bdijenju meditirale smo sedam posljednjih Isusovih riječi na križu. Iskustvo noćnog bdijenja produbilo je našu ljubav prema Isusu kojeg tražimo i otkrivamo u svom životu.
Treći dan duhovnih vježbi svećenik je predložio duhovni razgovor s jednom od sestara u skupini. Taj dijalog bio je prilika izreći se i pojasniti međusobna nerazumijevanja.
Za svako misno slavlje, uz propisane nakane, svećenik je dao mogućnost da svaka može napisati i vlastite nakane. Tako smo u naše molitve mogle uključiti i druge. Svećenik je prije mise pročitao sve naše nakane i tako ih uključio u misno slavlje.
Dva puta dnevno, na podne i navečer, imale smo ispit savjesti, odnosno osvrt na sve proživljeno u tom danu. Ova praksa nam je puno pomogla da budemo svjesne sebe, svojih misli i osjećaja koji nas ispunjaju.
Zadnji dan smo imali vrednovanje duhovih vježbi. Razmijenile smo svoja iskustva vjere, osobnih otkrića, borbi i dobivenih milosti. Slušajući iskustva drugih sestara i njihove susrete s Isusom, u meni je ojačala svijest o nesebičnoj Isusovoj ljubavi prema svakoj od nas, te ljubavi sestara prema Isusu. Sve to nas hrabri na našem putu.
Za završno misno slavlje svaka je od nas napisala pismo Bogu u kojem smo Mu prikazale svoje iskustvo, želje i planove donesene na duhovnim vježbama. Svećenik je naša pisma, odnosno naše želje i planove, uključio u euharistijsku žrtvu.
Kako bismo ojačale naše sestrinstvo, svećenik je predložio da svaka napiše pismo kolegici iz duhovnog razgovora, navodeći ono lijepo i dobro što kod nje zapažamo.
Imala sam milost da je tijekom duhovnih vježbi bio moj rođendan. Bila je to lijepa prigoda da Bogu zahvalim za dar života, za moje roditelje i prijatelje i za sve one koji su me poučavali i surađivali s Božjom milošću kako bih mogla doći do duhovnih vježba i pripreme za polaganje prvih redovničkih zavjeta. Svećenik mi je dao poseban blagoslov koji je okrijepio moje srce i ojačao ljubav za Krista i Njemu posvećeni život.
Posljednjeg dana duhovnih vježbi sestre su obnovile redovničke zavjete, pročitavši zajedno obrazac zavjetovanja. S nama je na duhovnim vježbama bila i jedna Mala sestra služavka Blažene Djevice Marije iz susjednog mjesta Burhinyi, što je pridonijelo iskustvu crkvenosti. I ona je obnovila svoje zavjete izrekavši svoj obrazac zavjetovanja.
Jedan dan smo imali misu za pokojnu s. Claru Agano Kahambu te smo također pohodili njezin grob, prvi grob u Misiji i to u prvoj postaji u Luhwinji. Pomolili smo se na njezinom grobu u nadi da nas ona zagovara kod Gospodina.
Iskrena hvala sestrama za izvrsnu organizaciju duhovnih vježba u duhovnom i materijalnom vidu. Sestre u Luhwinji su nas velikodušna srca primile i brinule se da imamo sve potrebno. Hvala zajednici i Božjoj providnosti na izboru voditelja koji nas je obogatio svojom jednostavnošću i pobožnošću. Neka milost duhovnih vježbi prati svaku od nas a na poseban način neka ojača s. Edith i mene u pripremi za naš veliki dan posvećenja Bogu.
s. Bernardine Ntamungo, novakinja
