Mi, članovi i prijatelji Udruge mladih Isus je put hodočastili smo, predvođeni s. Darijom Bota, od 30. travnja do 3. svibnja 2026., u grad heroj Vukovar. Nije to bilo samo putovanje kroz povijest, nego duboki duhovni hod u kojem smo se poklonili onima koji su položili svoje živote za našu slobodu.
Prve korake hodočašća učinili smo na Trpinjskoj cesti, gdje smo osjetili kako je vjera branitelja bila snažnija od svih tenkova koji su im prijetili. U Spomen-domu, izgrađenom u obliku stisnute šake, imena poginulih branitelja podsjetila su nas na žrtvu očeva, braće i sinova.
Stojeći u tišini ispred tenka-spomenika, poklonili smo se žrtvi legendarnih branitelja, a potom smo tišinu pretvorili u svoju prvu molitvu na vukovarskom tlu. Bila je to molitva zahvale Bogu i braniteljima za dragocjenu slobodu koju danas živimo.
Memorijalni centar podsjetio nas je da sloboda nije darovana, nego teško izborena dragocjenost. Gledajući simulacije i prostore u kojima su boravili branitelji, nismo vidjeli samo oružje, nego smo prepoznali nesalomljiv duh i čvrstu vjeru hrvatskoga naroda.
Svetost Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata svaki je hodočasnik doživio u tišini i bjelini križeva. Tu smo tišinu prekinuli molitvom, povezujući se u zahvalnosti s onima koji su za nas položili svoje živote.
Na Ovčari, u tišini hangara, dok su se na zidovima Spomen-doma izmjenjivala lica i imena onih čiji su životi ondje nasilno prekinuti, slušali smo potresna svjedočanstva o posljednjim satima nevinih žrtava. Pred masovnom grobnicom molitvom smo odgovorili na zlo. Molili smo Boga za mir duša onih koji su dali živote iz ljubavi prema domovini, ali i za dar oprosta prema onima koji su sijali zlo.
Vukovarski vodotoranj podsjetio nas je da nije opstao samo zahvaljujući snažnoj konstrukciji, nego prije svega vjeri hrvatskoga naroda i Božjoj providnosti. Duhovnu okrjepu i snagu pronašli smo u župi sv. Filipa i Jakova, slaveći svetu misu u zajedništvu s domaćim vjernicima.
Posjet vukovarskoj bolnici bio je duboko potresan. U njezinim uskim hodnicima kao da još uvijek odjekuju bol i patnja, ali i nadljudska snaga onih koji su brinuli o bolesnima i ranjenima.
Posebno obilježje ovom hodočašću dao je naš vodič Darko Rupčić. Bila je velika povlastica koračati Vukovarom uz čovjeka koji ga je branio. Nije nam prenosio naučene činjenice, nego je s nama dijelio dijelove vlastite duše. U njegovoj poniznosti i ljubavi prema suborcima istinski smo osjetili svetost vukovarskoga tla. Njegovi kratki zastoji u govoru i suspregnute suze bili su najsnažnije svjedočanstvo koje smo mogli čuti.
Susret s kustosicom u dvorcu Eltz, u kojem se čuva povijest Vukovara, bio je bolno, ali iskreno svjedočanstvo žene koja svakodnevno živi s posljedicama rata. Njezine riječi podsjetile su nas da Vukovar nisu samo obnovljene fasade. Vukovar su ljudi koji i dalje, u tišini, vode svoje najteže bitke – bitke oprosta. To su bitke koje se vode u srcu svakoga čovjeka i za koje nam je potrebna neiscrpna Božja milost.
Posjet Vučedolskom muzeju podsjetio nas je na Božji dar razuma, darovan čovjeku kako bi istraživao i razumio svijet oko sebe. Zadivila nas je naprednost ljudi koji su živjeli na tom prostoru i njihovi izumi – od najstarijeg kalendara do proizvodnje prvoga piva – što svjedoči o bogatoj i razvijenoj kulturi toga kraja.
Na krajnjem istoku domovine, u Iloku, slavili smo svetu misu u crkvi sv. Ivana Kapistrana, čiji nas je lik podsjetio da uz čvrstu vjeru možemo pobijediti svaki strah.
U Iločkim podrumima vidjeli smo kako hrvatski čovjek, uzdajući se u Boga, živi od svoga rada i s radošću slavi plodove zemlje.
U Đakovu nas je zadivila velebna katedrala sv. Petra, gdje smo sudjelovali na svetoj misi. Poseban trenutak bio je silazak u kriptu i okupljanje oko groba biskupa Josipa Jurja Strossmayera kojega smo, uz nadahnuto predavanje našega domaćina, upoznali kao čovjeka duboke vjere i neizmjerne ljubavi prema svome narodu.
Svaku prometnu gužvu i zastoj na putu od Splita do Vukovara i natrag, kao i umor i iscrpljenost, prihvatili smo kao skroman udio u vukovarskom križu. Ovo je bilo istinsko duhovno hodočašće koje se nastavlja u našim srcima – za sve one koji su nas zadužili svojim životima, hrabrošću i ljubavlju prema domovini.
Na samom kraju zahvaljujemo našoj sestri Dariji Bota, koja je čvrstom vjerom i ljudskom blagošću koračala s nama ovim svetim tlom, ispunjena dubokim poštovanjem. Neka joj Gospodin uzvrati za svu ljubav i trud koje je utkala u ovo hodočašće.
Anita Bulić
