S. Vitomira Damjanović, krsnim imenom Janja, rođena je od oca Marka i majke Mare, rođ. Barać, 23. prosinca 1942. godine u Strupniću, župa Ljubunčić. Kao najstarija od devetero djece već je odmalena stekla odgovornost i ozbiljnost. Obiteljskim odgojem usađene su joj kršćanske vrijednosti koje su joj bile trajni putokaz kroz život. Svoju obiteljsku baštinu sa zahvalnošću je isticala kao temelj na kojem je gradila svoju osobnost, pobožnost i redovnički put.
U kandidaturu školskih sestara stupa 25. srpnja 1957. godine u Splitu. Godinu novicijata započinje na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije 8. rujna 1960., prve zavjete polaže 9. rujna 1961. godine., a doživotne 9. rujna 1966. godine. Po polaganju prvih zavjeta zajednica je šalje u Zadar gdje deset godina djeluje kao sakristanka u katedrali sv. Stošije te pomaže u domaćinskim poslovima u Nadbiskupskom sjemeništu (1961.-1971.). Službu sakristanke obavljala je s. Vitomira sve do kraja svog radnog vijeka i to u crkvi Gospe od Zdravlja u samostanu na Dobrome (1971.-1981.) te, najduže, u Župi i samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu, čak 35 godina (1981.-2016.). Zbog sve lošijeg zdravstvenog stanja s. Vitomira je 2016. godine premještena u samostan na Jordanovcu gdje je na bolesničkom krevetu i preminula.
Svoju službu brige o liturgijskom prostoru s. Vitomira je obavljala odgovorno, marljivo i samozatajno tijekom cijelog života. Krasila ju je posebna jednostavnost i jasnoća u izražavanju koja nije trebala mnogih riječi. Svoje redovničko življenje provela je pogleda uprtog u Gospodina vjerujući da je Krist onaj koji oblikuje osobu onako kako je to za nju najbolje. Tako je nalazila smisao i u teškim životnim situacijama kojima usprkos nije gubila vedrinu duha. U vjeri u Boga i njegovu providnost nalazila je snagu za daljnji hod te je znala reći da mir u duši ne dolazi besplatno nego se rađa kroz muku. Svoj redovnički poziv nije nikada smatrala dovršenim već je svakodnevno tražila načine da ga što vjernije živi. Poseban osjećaj gajila je za malene i siromašne, a za svaku pomoć i primljeno dobro bila je duboko zahvalna.
Posljednjih godina bolovala je od više teških bolesti, a posljednji mjeseci bili su vrlo teški i bolni. Svoju privezanost uz bolesnički krevet strpljivo je i mirno podnosila. Prihvatila je svoj križ i posvetila se molitvi i razmatranju. Njezina duhovna jakost i živa vjera krijepili su je u njezinoj bolesti, a razmišljanje o posljednjim stvarima bila joj je misao vodilja, kako kroz cijeli životni vijek tako i u posljednjim danima. Neka joj Gospodin, u čiju se dobrotu pouzdavala, nakon ovozemnih tegoba udijeli vječni mir.
