Kako prikazati situaciju u Bukavuu u DR Kongu i pisanim riječima izraziti vlastite doživljaje, preispitivanja, strahove, molitve i nadanja? U našem gradu i njegovoj okolici puno je pitanja bez odgovora, mnogo interpretacija i manipulacija s informacijama. Daleko od toga da bih mogla donijeti analizu razloga i uzroka nastalih ratnih sukoba koji u ovom istočnom dijelu Konga tinjaju tridesetak godina, a ovih su dana snažno eskalirali te našu pokrajinu, Sjeverni i Južni Kivu, ponovno zavili u plač, bol i smrt. Svima vama koji nas sa zabrinutošću pratite i snažno podupirete svojom molitvom te svakim drugim ohrabrenjem, pokušat ću prenijeti tek nešto od onoga što smo, mi sestre, prošloga mjeseca proživljavale te kako nastavljamo živjeti.
Smrt na ulicama Gome. Dana 26. siječnja ove godine pobunjenička vojska zauzela je Gomu, glavni grad Sjevernoga Kivua. Kada smo to čule, pale su sve one, ionako već oslabjele, nade da se to neće dogoditi, jer u tom dijelu, usprkos višegodišnjim nemirima i ratnim pohodima, živi se, gradi se i grad se razvija. Gledajući video snimke ulaska pobunjeničke vojske u grad, u grlu nam je zastajala svaka riječ, a svaka misao bi se okamenila. Nažalost, taj naizgled tihi ulazak vojske u grad bio je samo privid stvarnosti. Već dan poslije, a i naredanih dana, u gradu su se vodile žestoke borbe koje su nemilosrdno odnijele ogroman broj nevinih života: u samo tri-četiri dana borbi bilo je više od 3000 mrtvih tijela na ulicama Gome. Tjedan dana straha i smrti, paleži i silovanja.., milijunski grad bez struje, vode, hrane, lijekova…
Od Gome do Bukavua. Duboko smo proživljavale svaki događaj i svaku vijest iz Gome. Čudesnu zraku utjehe i nade ulijevale su nam vijesti da su živa braća, sestre, rodbina naših sestara i osobe koje osobno poznajemo. Istodobno množila su se pitanja i rasla je bojazan u nama samima: Ako je Goma tako lako pala u pobunjeničke ruke, što će biti s nama u Bukavuu? Stizale su obavijesti o pripremama, predostrožnostima, pripremanju zaliha hrane.
Pobunjenička se vojska brzo kretala iz Gome prema Bukavuu (cestovna udaljenost je oko 200 km). Sela koja se nalaze na granici Sjevernoga i Južnoga Kivua, Minove i Nyabibwe, vrlo brzo su bila zaposjednuta. U susjednim selima, u Kaleheu i Irambou, bila je velike koncentracija državne vojske. Međutim, ta vojska je bila oslabljena, bez čvrstog reda, bez hrane i discipline te je kao takva nanijela mnogo zla lokalnom stanovništvu. Brojni su mještani, da izbjegnu mučenja i silovanja, napustili svoje kuće i pobjegli u šumu. I obitelji naše sestre i kandidatkinja rodom iz tih krajeva, nakon višesatnog hodanja, ipak su uspjeli skloniti se u šumama. Nasreću, jer su se već sljedećih dana u njihovim selima vodile borbe, nakon čega su i ta sela pala u ruke pobunjeničke vojske.
Sve je ovo značilo da je pobunjenička vojska bila sve bliže Bukavua. U gradu se događala uistinu „velika seoba naroda“, stvarale su se gužve oko auto-taxija i autobusa koji su prometovali prema Bujumburi (Burundi) i Kigaliju (Ruanda). Grad se praznio. Predstavnici humanitarnih organizacija i veliki broj imućnijih obitelji otputovali su. Također su i neke redovnice i djevojke u početnom redovničkom odgoju napustile grad. Njihov odlazak stvarao je još veći strah kod preostalih mladih pripravnica, a rasla je i nesigurnost te smo 6. veljače morali prekinuti rad u internovicijatskoj školi.
Posljednji dan slobodnog Bukavua. Slutile smo da je samo pitanje dana i sata kad će Bukavu pasti. Moje posljednje hodanje slobodnim Bukavuom bilo je u četvrtak, 13. veljače. Išla sam, kao i obično, pješice do internovicijatske škole s nakanom da u školi obavim važan posao u uredu. Mislim da ću se dugo sjećati ovoga hoda, pedesetak minuta u jednom pravcu. Ulica mi je bila savršeno poznata, a opet, kao da nikad prije nije bila takva. Prometni policajac koji je već dugo stajao na jednom križanju u našoj gradskoj četvrti, zaustavio je promet i prešao ulicu samo da bi me s velikim poštovanjem pozdravio, siromah koji je prosio uz put, djeca beskućnici, jedan stariji čovjek… prilazili su mi blagohotno, s usklikom: „Sestro i vi ste još ovdje!“ Osjećala sam da me blagoslivljaju. Rekla sam sebi: “Zbilja, potrebno je biti među ljudima, s ljudima, naša prisutnost ovim najmanjima među malenima mnogo znači. Ulijeva im nadu.” Međutim, malo nakon toga, na povratku prema kući, vojnik s vojnog vozila, odmjerio me je dugim hladnim pogledom i unio mi je strah i nelagodu.
Planirala sam i dan poslije, u petak, ponovno otići u školu da dovršim započeti posao u uredu, ali igrom slučajnih okolnosti, a i zbog razboritog opreza, u posljednji trenutak sam odustala. Upravo u to vrijeme pokrenulo se povlačenje državne vojske iz grada, što je stvorilo pravi kaos u prometu i nesigurnost. Naše sestre studentice s fakulteta su se taj dan u velikoj žurbi vratile kući i posvjedočile nam da je u gradu doista bilo strašno. Ljudi su bježali, prodavaonice i bolnice su se užurbano zatvarale, a po ulicama je bilo puno vojske. Nitko nije znao što se zapravo događa.
Bukavu okupiran. Sunce je tog dana, 14. veljače 2025. godine, zašlo u znaku okupacije Bukavua. Zapravo, dva dana prije toga, uvidjevši da se Bukavu neće moći obraniti te nastojeći izbjeći borbu i velike žrtve koje su se, nažalost, dogodile u Gomi, odlučeno je da se državna vojska povuče iz grada i dopusti pobunjenicima slobodan ulazak. Potom su predstavnici gradske i regionalne vlasti napustili grad. Iz vojarni u samom gradu te s vojnih uporišta u blizini Bukavua otpočeo je veliki pokret vojske prema unutrašnjosti, preko Nyantendea, naselja koje se nalazi na izlazu iz grada. Međutim, u svom povlačenju oni su „pustošili“ pred sobom. I naše sestre u Nyantendeu morale su se skloniti na sigurnije mjesto jer se njihova kuća nalazi u blizini glavne ceste. U gradu je vladalo opće bezvlašće, kaotičnost, panika, beznađe… Mi, sestre naših dviju zajednicama u gradu trebale smo na brzinu dogovoriti što učiniti, kako se ponašati, gdje se skloniti. Društvenim mrežama širila se vijest da će pobunjenici ući u grad istu večer, u petak 14. veljače. I bilo je tako. „Došetali“ su malo nakon 17 sati, ali ne u velikom broju. Nastala je sablasna tišina. Strah. Što će biti od svih nas? Subota je započela uz zvukove pucnjave. Nitko se nije usuđivao proviriti vani. U zajednici smo organizirale klanjanje pred Presvetima Oltarskim Sakramentom, Službu riječi i pričest. Naša zaštita je molitva. Osjećale smo da se naša molitva sjedinjavala s nebrojenim molitvama sestara cijele naše Družbe, molitvama nama dragih ljudi, znanih i neznanih iz cijele Hrvatske i svijeta. Molitva nas je i sačuvala.
Poslijepodne i cijelu noć je bilo strašno, neprekidno se čula pucnjava, i to sasvim blizu… U kući smo se sve sklonile u jednu malu prostoriju koja nam se činila najsigurnija, to je postala naša kapelica, a nekima i spavaonica. Isto tako su učinile i sestre u zajednici u Muhungu, a na okupu u maloj prostoriji bile su i sestre i kandidatkinje. Nitko nije znao tko puca, tko se bori i protiv koga. Na radiju nije bilo nikakve službene obavijesti, niti bilo kakvog pojašnjena situacije. Jedino su putem telefonskih poruka kružile snimke velikih krađa iz spremišta hrane i pića. U nedjeljno jutro proširila se lažna vijest o povratku državne vojske u grad. No, ubrzo su počele stizati snimke masovnog ulaska pobunjeničke vojske u Bukavu. Sve je to izazivalo veliku zbunjenost i nejasnoću o kojoj se vojsci zapravo radi. U 10 sati na glavnom gradskom trgu bilo je mnoštvo vojnika, sami su se predstavili rekavši da su nas došli osloboditi od režima iz Kinshase. Zvuci pucnjave na trenutak su stali. No, ubrzo je gradom počelo „čišćenje“ onih koji su posjedovali oružje, vojničku uniformu ili nešto tome slično. Bez suda, bez bilo kakvog objašnjenja i pitanja nastradala su i neka djeca i mladi. Ljudi su ostajali uglavnom zatvoreni u svojim kućama. Prva osoba koja je došla na naša vrata tog poslijepodneva bio je naš susjed tražeći malo hrane. On i njegova supruga, kao i većina naših sugrađana, nisu imali gotovo nikakve zalihe, jer živi se dan po dan, i to prodajom sitnica, a sad više nemaju kupaca.
Nedjelja poslijepodne i noć prošli su u strahu. Ponedjeljak mrtva tišina. Sablasno. Nikakvih znakova života. U utorak smo u našoj kapeli prvi put slavili svetu misu. Bilo je to svečano slavlje. Imale smo osjećaj da ponovno započinjemo živjeti.
Život u Bukavu pod okupacijom. Shvatili smo da smo sad pod okupacijom. Država u državi. Nova uprava, odnosno nova vojska počela je provoditi svoje zakone, uglavnom restriktivnim mjerama, rješavanjem problema batinanjem na javnim mjestima i tome slično. Pristizale su razne informacije o „kodu ponašanja“ što je kod ljudi stvaralo dodatnu paniku. Teško je bilo razlučiti što su stvarne, a što lažne informacije. Najavljeno je obavezno kolektivno čišćenje grada, pod strogim mjerama u slučaju neizvršenja. Mladi su ovu radnu aktivnost iskoristili da se malo i razvesele. Iako poraženi, htjeli su pokazati da im nitko ne smije oduzeti dostojanstvo i pravo na radost.
Nedjelja je u župama bila veoma živa. Crkve su bile pune vjernika koji su svim srcem slavili Boga. Kao da su svi shvatili da jedino Bog ostaje i da nema druge pomoći doli njegove! Tog poslijepodneva prvi smo put pošle u posjet našim sestrama u drugoj zajednici u gradskoj četvrti Muhungu. Bez ikakvog dogovora i najave i one su krenule u posjet nama. U ovom susretu našoj radosti nije bilo kraja, da smo žive i da možemo biti zajedno!
Međutim, s povlačenjem državne vojske iz Bukavua nesigurnost se proširila na obližnja sela i na unutrašnjost pokrajine. Zbog toga su i naše sestre u Luhwinji (udaljenost je oko 90 km od Bukavua) bile primorane potražiti sigurno sklonište zbog jednodnevne pucnjave u njihovu naselju. Ratni pohod se nastavio u južni dio naše pokrajine, prema Uviri gdje su uslijedile jake borbe ostavljajući za sobom veliki broj žrtava.
Aktivnosti u našem gradu su se zaustavile. Jedina aktivnost bile su svakodnevne mise u župnim crkvama, djelomično je radila gradska tržnica i poneka trgovina. S vremenom se nova vlast prestrukturirala i naredila otvaranje škola i nastavak školskih aktivnosti od 24. veljače, ali djeca nisu dolazila u školu, posebno dječaci, zbog straha od prisilnog regrutiranja. Dan-dva prošla bi u nekakvom miru, ponadali bismo se da će započeti neko normalno stanje, no stalno bi se pojavio neki novi sukob, nove žrtve, ponovna nesigurnost.
U ponedjeljak 24. veljače osobno sam prohodala novim Bukavuom, do internovicijatske škole kako bismo mogli procijeniti mogućnost njezina ponovnog otvaranja. Grad se doimao mirnim, a istodobno ga je prožimala nelagoda i strah. Ponovno sam susretala ljude koji su mi se obraćali riječima: „Sestro, vi niste otišli iz grada!“. Prisutnost velikog broja vojnika u središnjim gradskim četvrtima ponovno nas je zastrašila i zabrinula te smo odlučili da još nećemo početi s nastavnim programom. Čekajmo bolje dane…
Misleći na katastrofalnu situaciju u Sjevernome Kivu, osobito u Gomi, s ogromnim brojem žrtava nevinih ljudi, te grada Uvire na krajnjem jugu Južnoga Kivu, mogli smo reći da je Bukavu očuvan od velikog broja žrtava, sve dok 27. veljače nisu eksplodirale dvije bombe na glavnom gradskom trgu za vrijeme velikog skupa novih upravitelja grada s narodom. Poginulo je sedamnaest ljudi, a ranjeno ih je sedamdesetak. K tome svakodnevno slušamo strašne vijest o ubojstvima, od kojih su neka posljedica krađâ ili nekih vojnih obračuna. I svakog dana brojimo nove žrtve. Ljudski život je postao kao život bez ikakve vrijednosti.
Kako organizirati život? Škole su djelomično otvorene, ali djeca iz straha ne dolaze na nastavu, fakulteti još ne rade, banke su još uvijek zatvorene, proglašena je nova gradska i regionalna uprava. Na graničnim prijelazima i u državnim uredima koji su započeli radom velik je broj stranih državljana. Ljudi ne izlaze na cestu u vlastitom automobilu iz straha da im ne bi bio oduzet.
Dana 10. ožujka započeo je novi radni tjedan u znaku pokušaja organiziranja nastave u školama, na fakultetima i u internovicijatskoj školi. Danju se u gradu osjeća malo više mira, ali svaka noć broji nove žrtve. Velike borbe su se počele odvijati u obližnjim naseljima i u unutrašnjosti pokrajine.
Tapkajući, polako organiziramo život. Kako će naša pokrajina ubuduće funkcionirati, ne znamo. Znamo da moramo živjeti ovaj život kakav jest i dijeliti patnju s ljudima upravo u ovim konkretnim okolnostima. Znamo da je i sada, osobito sada, važno svjedočiti Krista i nadu koja nas neće iznevjeriti. Prisutnost redovnica ljudima mnogo znači. Mnogi osobito ovih dana dolaze na vrata naših kuća tražeći pomoć u hrani. Ljudi teško preživljavaju. Bogu hvala i veliko hvala svim dobročiniteljima koji nam stalno pomažu i zahvaljujući tome imamo najosnovnije za sebe i možemo pomagati drugima, iako nikome nije dovoljno, ali vjerujemo da Isus i danas daje svoj blagoslov i umnaža onih pet kruhova i dvije ribice.
Misionarka u DR Kongu
