S. Aleksija, krsnim imenom Katica rođena je 18. srpnja 1922. godine kao najstarije od četvero djece Petra i Vice rođ. Milat u Blatu na Korčuli. Odrastajući u teškom poslijeratnom razdoblju u težačkoj obitelji od najranijeg djetinjstva naučila se disciplini i stekla marljivost koja će je krasiti cijeloga života. Kako je sama posvjedočila želju da život posveti Bogu osjetila je već u vrijeme prve pričesti no ratne okolnosti odgodit će njezin odlazak u samostan do 1948. kada na blagdan Svijećnice započinje kandidaturu u Splitu. U novicijat koji je provela u Makarskoj stupila je na svetkovinu Velike Gospe 1951., a doživotne zavjete položila je 16. kolovoza 1955. godine u na Lovretu.
Po polaganju prvih zavjeta zajednica je šalje u Zagreb, u samostan Sv. Duha gdje uz šivanje pohađa večernju školu. Na Lovret se vraća 1953. godine i preuzima službu sakristanke u samostanskom kapeli te pomaže u radionici crkvenog ruha (1953.-1962.). Odgojiteljicom kandidatkinja bila je u razdoblju od 1953. do 1955. Godine 1962. zajednica je šalje ponovno u Zagreb, na Sv. Duh gdje pohađa jednogodišnju katehetsku školu (1962.-1963.) i nekoliko godina obavlja administrativne poslove u Veritasu – Glasniku sv. Antuna Padovanskog franjevaca konventualaca (1962.-1968.). U Nadbiskupijskom sjemeništu u Zadru obavljala je službu vratarice, a kratko vrijeme (1970.) pomagala je u Sigurati oko šivanja jorgana. Veliku sklonost s. Aleksija imala je prema radu s djecom te je u više navrata radila u našim dječjim vrtićima: Imotski (1972.-1975.), Kaštel Lukšić (1976.-1979.) i Zadar, Arbanasi (1986.-1987.) Uređenje crkve i šivanje bilo joj je povjereno u samostanu na Poljudu (1975.-1976.), a potom je pomagala u kućanskim poslovima u zajednicama: Zadar, Lisinski (1979.-1985.), Pag (1985.-1986.), Lovret (1987.-1993.) te Dubrovnik (1993.-1996.). U provincijsko središte vraća se 1996., te sudjeluje u kućnim dužnostima koliko joj snage dopuštaju.
Različitost službi i dužnosti govori o svestranosti i inteligenciji s. Aleksije koja se bistrinom uma odlikovala do posljednjih dana svog dugog i dobrim zdravljem blagoslovljenog života. Pored urednosti i marljivosti bila je prepoznatljiva i po snažnoj volji i zanimanju koje je pokazivala za zbivanja u Provinciji i Crkvi. Rado je i mnogo čitala, trajno se duhovno izgrađujući. Želja za duhovnim rastom kod s. Aleksije nije jenjala ni u posljednjim danima njezinog života. Za ono, pak, što je počinila u svojoj ljudskoj slabosti redovito je tražila oproštenje.
Sretne trenutke, poneke zanimljive zgode iz života i korisne savjete rado je prenosila mlađima, osobito onima u početnom odgoju. Radovala se svakoj novoj članici naše zajednice, a svaku učinjenu sitnicu znala je cijeniti i nagraditi. Svoje rodno mjesto Blato te pripadnost korčulanskoj vjerskoj i građanskoj tradiciji nosila je u srcu kao temelj svoje osobnosti moleći za župnike bogoslove i svećenike svoga kraja ali i duhovna zvanja općenito.
O proslavi 100. rođendana, svoje je duhovno iskustvo sažela riječima: „Život je bio složen kao što su složena godišnja doba, od lijepih i manje lijepih trenutaka ali na kormilu je uvijek bio On, moj Bog koji me vodio“.
Neka joj On, milosrdni Otac, udijeli trajni mir u svome kraljevstvu.
