U četvrtak 15. lipnja navršava se četrdeset godina od otvorenja muzejske zbirke samostana Sigurata u Dubrovniku u kojemu od 1952. žive Školske sestre franjevke Splitske provincije Presvetog Srca Isusova. Tim povodom sestre franjevke za sve će građane Dubrovnika otvoriti vrata svoje kuće i crkve za besplatno razgledavanje uz stručno vodstvo u četvrtak 15. lipnja 2023. godine od 15 do 20 sati.
Sigurata je pučki naziv za drevnu crkvu Preobraženja Gospodinova (lat. Transfiguratio Domini) u sjevernome dijelu dubrovačke povijesne jezgre, iznad Prijekoga. Svetkovina se obilježava 6. kolovoza, a radi Gospine slike koja se na glavnome oltaru ove crkve stoljećima časti katkad se naziva i Gospa Sigurata. Po crkvi se do danas naziva i ulica u kojoj je smještena. U arhivskim se izvorima Sigurata prvi put spominje 1281. godine iako su arheološka istraživanja pokazala da je čak nekoliko stoljeća starija. O starosti ove crkve svjedoči i činjenica da se sve ulice sjeverne strane grada protežu u pravilnim linijama od sjevera prema jugu (Stradunu), a jedinu nepravilnost ima ulica u kojoj se nalazi crkva Sigurata budući da ta ulica upravo oko Sigurate „zaobilazi“ stvarajući jednu malu poprečnu ulicu. Crkva je trobrodna građevina sa sakristijom i dva oltara (glavni posvećen Gospi i bočni posvećen sv. Ivanu Krstitelju), pa iako je njezin današnji izgled rezultat obnove i nadogradnje nakon Velikog potresa iz 1667. godine ona po svome arhitektonskome tipu izvorno spada u tzv. južnodalmatinski kupolni tip predromaničke arhitekture. Nakon oštećenja izravnim pogocima bombi koja su crkva i samostan zadobili tijekom opsade Dubrovnika u Domovinskome ratu (1991.-1992.) bilo je nužno provesti hitnu sanaciju. Ta je zlosretna okolnost iskorištena za temeljita arheološka istraživanja koja su na vidjelo iznijela nove i zanimljive zaključke o ranijim razvojnim fazama Sigurate. Prva utvrđena faza izgradnje smješta se u razmeđe kasne antike i ranog srednjeg vijeka (moguće od 6. do 8. stoljeća), a druga u srednji vijek (vjerojatno 11. stoljeće). Utvrđene su i razvojne faze postojeće crkve s brojnim pregradnjama i nadogradnjama. Nakon završetka istraživanja i obnove prilikom koje su pitanja konzervacije i prezentacije bila vrlo složena crkva je blagoslovljena i ponovno predana za bogoslužje u listopadu 1995. godine.
Uz ovu crkvu stoljećima je djelovala skupina pobožnih žena trećoretkinja („picokara“) po reguli sv. Frana Asiškoga, a zabilježeni su i pojedini slučajevi pobožnih rekluza. Početkom 18. stoljeća ove su sestre dobile i svoju vlastitu regulu zapisanu našim jezikom. Sve do sredine 20. stoljeća te su trećoretkinje bile poznate po svome ručnom radu od kojega su se velikim dijelom i izdržavale. Posebno se isticalo tkanje raznih vrsta tkanina, izrada svilenih maramica („dumanjski ubručići“) i pravljenje sitnih dubrovačkih slastice. Iako se radilo o skromnoj zajednici kojoj odgovaraju skromne dimenzije crkve i samostana (samostanska kuća koja je s crkvom povezana minijaturnim mostom znatnije je nadograđivana1900. i 1932. godine), ipak je zajednica pobožnih žena kroz stoljeća stekla određene vrijedne predmete. Neki su od njih u samostansku zbirku dospjele kao poklon, neki kao zavjet ili zahvala za kakav ispunjen zavjet. Upravo su skromnost i siromaštvo bili i glavni razlozi zašto je toliko umjetnina i „običnih“ upotrebnih predmeta do danas sačuvano i izloženo; naime, ništa se nije bacalo i sve se nastojalo čuvati.
Samostanska zajednica i uprava odlučile su stoga u donjem dijelu kuće (ulaz iz Ulice Celestina Medovića) javnosti otvoriti sačuvanu zbirku za čiji je koncept i postav zamoljen ugledni povjesničar umjetnosti Anđelko Badurina (1935.-2013.) s Instituta za povijest umjetnosti. Ovaj je svestrani stručnjak i sam bio franjevac trećoredac (glagoljaš), a velik dio radnog vijeka proveo je kao znanstvenik na Institutu za povijest umjetnosti baveći se, između ostaloga, poviješću organizacije samostanskih zdanja na području Republike. Zbirka je otvorena 15. lipnja 1983. godine čime se pridružila kulturnom pejsažu Dubrovnika, posebno njegovih sakralnih zbirki. Anđelko Badurina osmislio je postav u ambijentu donjeg (najstarijeg) dijela samostanske kuće (prizemlje i kat), a izložene predmete nastojalo se postaviti po skupinama i kronološki. U prizemlju su uporabni predmeti, a na katu umjetnine. Iako je ugođaj komoran radi se o zbirci koja svjedoči ne samo kontinuitet samostanske zajednice uz crkvu Siguratu već se svojom raznovrsnošću uklapa u bogati baštinski mozaik grada pod Srđem. Najstarije umjetnine izložene u samostanskoj zbirci su kasnoromaničko procesijsko raspelo iz 14. stoljeća i dio izvezene misnice iz prve polovice 15. stoljeća (prikaz pranja nogu Apostolima), a tu su i četiri slike italo-kretskih majstora iz 16. i 17. stoljeća. Izložen je i jedan od najstarijih likovnih prikaza nekog dubrovačkog broda (zavjetna slika temperom na drvu) koja se pripisuje slikaru Franu Matijinu iz oko 1540. godine. Od umjetničkih slika dominiraju naravno sakralni motivi i to velikim dijelom iz 17. i 18. stoljeća, a može se vidjeti i nekoliko umjetnički izrađenih liturgijskih predmeta. Uporabni predmeti također privlače pažnju jer svjedoče o svakidašnjici „dumnica od Sigurate“ – tu su dva tkalačka stana (18. stoljeće), starinska kuhinjska oprema od bakra i keramike te sitni alati i kućanski predmeti. Godine 1986. zbirka je dobila i mali vodič čiji je autor također Anđelko Badurina, a 1996. o istraživanjima crkve Sigurate objavljena je posebna knjižica (Željko Peković – Ivica Žile). Iako nije izložen u zbirci nego u crkvi, posebnu pažnju vjernika i posjetitelja privlači kipić Djetešca Isusa („Bambin“) koji je pripadao kućnom oltariću obitelji slavnoga Ruđera Boškovića i kojega su nakon napoleonskih ukinuća mnogih gradskih samostana na čuvanje preuzele „dumne od Sigurate“.
