Gospodin, koji se ne da nadmašiti u velikodušnosti, katkada nas iznenadi obiljem svoga blagoslova prelijevajući ga izvan granica uobičajenog. Tako je to i u životu naše s. Aleksije Sardelić koja danas slavi 100 godina svog zemaljskog puta. S još uvijek snažnom voljom, zdravom radoznalošću i začuđujućom bistrinom uma s. Aleksija zahvalno živi ovaj neočekivani Božji dar. Danas, kad prelazi prag drugog stoljeća, dobro raspoložena i s neskrivenim zadovoljstvom primala je brojne čestitke onih koji zajedno s njom zahvaljuju Bogu za sva dobra primljena po njenom dugom i bogatom životu. Svoju radost sa s. Aleksijom podijelili su mnogi; uz sestre (od Lovreta do Rima), rodbina i župljani njene rodne Župe te brojni drugi koje je, na nama nepoznat način, svojim životom dotakla. Uz srdačnu čestitku i želju da i nadalje u zajedništvu s Gospodinom pronalazi snagu i nadahnuće za život prisjećamo se najvažnijih odrednica stoljetnog puta s. Aleksije koje je iz razgovora s njom sabrala s. Marija Matanović.
S. Aleksija Sardelić krsnim imenom Kata rođena je 18. srpnja 1922. godine kao najstarije od četvero djece od roditelja Petra i Vice rođ. Milat u Blatu na Korčuli te je jedina iz obitelji koja još uvijek hodi ovom zemljom.
Rođena je poslije I. svjetskog rata koji je osim ljudskih žrtava ostavio i materijalne posljedice. Nije baš bilo novca ali imali su dovoljno za život. Uglavnom se obrađivala vinova loza i masline i od toga se živjelo. Uz roditelje, s njima su živjeli baka i djed i upravo je djed Lovre bio velika podrška s. Aleksiji kada je pošla u samostan.
S. Aleksija je u rodnom Blatu završila šest razreda osnovne škole te je upisala prvi razred građanske škole ali ju je rat prekinuo te ju nije uspjela završiti. Kao djevojka je rado išla u Crkvu i pjevala u župnom zboru, te je bila članica Društva kćeri Marijine. Kada govori o redovničkom pozivu, kaže da je već na prvoj svetoj pričesti poželjela biti časna sestra. Odrastajući, poziv je sve više rastao ali došao je i 2. svjetski rat koji je zahvatio dio njezine mladosti te se tek nakon završetka rata uputila u samostan.
Na Svijećnicu 1948. g. s. Aleksija je ušla u zajednicu Školskih sestara franjevaka na Lovretu. U Blatu su bile prisutne sestre Marije Petković, a poznavala je i sestre franjevke koje su u to vrijeme djelovale na Badiji. No, na koncu je ipak pošla Školskim sestrama jer je imala jedan san u kojem je vidjele sestre koje imaju istu uniformu kao sestre na Badiji i koje su je u snu pozivale da pođe s njima. Taj san joj je bio poticaj da se odluči za sestre franjevke na Lovretu. Nakon pola godine kandidature ušla je u postulaturu ali su tadašnje prilike bile vrlo teške te s. Aleksiji nisu htjeli izdati osobne dokumente zato što je bila u samostanu. Ponudili su joj brojne pogodnosti samo da ga napusti, no s. Aleksija nije htjela odustati od svojeg redovničkog puta. 1951.godine je ušla u novicijat koji je bio u Makarskoj gdje se puno fizički radilo ali je s. Aleksija vrlinu marljivosti donijela od kuće pa se mogla s time nositi. Već kao djevojka je završila singerski tečaj koji će joj jako dobro doći za rad u šivaonici šivajući jorgane i drugo što je bilo potrebno za zajednicu. U samostanu je pohađala i katehetski institut, te je katehizirala na župi. Kao redovnica radila je i u sakristiji, te je među prvima započela čuvati djecu u Imotskom. S. Aleksija je prepoznala potrebu majki koje nisu imale gdje ostaviti svoju djecu prilikom odlaska u polje i na posao te je u prvih sedam dana imala već 15 djece, što pokazuje da je imala smisla i dara za odgoj. Nekoliko je godina radila na administrativnim poslovima glasnika Veritas, a također je u Provinciji vršila službu odgojiteljice kandidatkinja. Djelovala je od Zagreba, preko Zadra, Splita, i Imotskog do Dubrovnika. Bila je u različitim apostolatima prema potrebi Provincije Školskih sestara franjevaka Splitske provincije u kojoj je prošle godine proslavila 70-u obljetnicu redovništva.
Sada kada sam u ovim godinama mogu reći: „da mi nije bilo lijepo ne bi ih niti doživjela“. Život je bio složen kao što su složena godišnja doba, bilo je i lijepih i manje lijepih trenutaka ali na kormilu je uvijek bio On, moj Bog koji me je vodio, ističe s. Aleksija. Ponekad mi se činilo da je zaspao ali zapravo ga nisam odmah prepoznala ali On je bio tu, uza me, nije dao da padnem, nego me je njegova milost uvijek iznova podizala. Nakon velikog životnog iskustva s. Aleksija poručuje da je „vrijeme složeno i eto prošlo je i jedno stoljeće, i ako u tome vremenu nismo shvatili da je početak naš Bog, onda neće biti ni stoljetni završetak. Ako nismo živjeli s Bogom onda nećemo ni umrijeti s njime“.
Danas, sa 100 godina s. Aleksija je vrlo bistrog uma te redovito čita katolički tisak i prati crkvena zbivanja na Radio Mariji kao i zbivanja u Provinciji. Raduje se kada netko mlađi posjeti zajednicu i svakoga rado ugosti u svoju sobu odnosno, kako ona kaže, svoju ćeliju.
Kada pitamo s. Aleksiju je li sretna, ona odgovara: „Sretna sam i zahvalna Bogu i zajednici za godine koje sam doživjela, a naročito zato što sam svjesna svega oko sebe, jer nisu bitne godine nego stanje u kojem se nalazimo. Još uvijek me služe noge uz pomoćnu hodalicu i razum i zato sam zahvalna Bogu. A sutra kada me Gospodin pozove k sebi, spremno ću poći k Njemu“.
