Datum 9. svibnja 2021. godine neki će vjerojatno ispisati zlatnim slovima, a nekima će zauvijek biti utisnut u srcu. Riječ je o osnivanju nove župe sv. Jakova apostola u Kamisimbi. Mjesto je smješteno na planinama. Tamo je uvijek hladno, puše vjetar i često pada kiša. Narod je, kažu, malo specijalan.
Kamisimbi je primio kršćanstvo među prvima u ovoj pokrajini. Naime, misionari su tu otvorili kapelaniju već 1918. došavši pješke iz Lukanande Nyangezi, prve župe koja je 1906. godine upoznala i prihvatila Krista. Godine 1921. otvara se župa sv. Ivana u Burhale, 1922. župa sv. Josipa u Kabare, a Kamisimbi i dalje ostaje kapelanija, i čeka svoj dan.
Nyantende, župa koju vode franjevci i u kojoj već 33 godine djelujemo mi školske sestre franjevke otvorena je 1960. i od tada Kamisimbi pripada njoj kao područna crkva. Tako Nyantende u 61. godini rađa novu župu. Nikad kasno za činiti dobro! To je četrdeset i druga župa naše Nadbiskupije u njenoj sto i petnaest godina dugoj povijesti.
Te šeste nedjelje po Uskrsu, Kamisimbi postaje samostalna župa nakon čekanja više od stoljeća. I mi sestre smo željele, a i trebale nazočiti tom velikom događaju. Iako udaljenost nije velika, rano ujutro smo krenule na put. Jer što se tiče daljine, naročito u ovim krajevima, uvjerile smo se puno puta kako je to relativan pojam. Posebno ako pada kiša, umjesto puta imaš lokvu ili rijeku ispred sebe. Rupa do rupe, pa gledaš koja je dublja, šira, odnosno pogodnija za prolaz. Kad auto zapne u blato, kotači se samo vrte razbacujući blato uokolo, a put se pretvori u nešto nepoznato. A noć uoči 9. svibnja kiša nije prestala padati!
Nadbiskup sa brojnim svećenicima započinje misno slavlje sat vremena kasnije jer mnogi nisu mogli doći na vrijeme zbog skliska puta. Trebalo je učiniti da svi prisutni toga dana, a neki nisu ni kršćani, mogu pratiti cijeli obred, da se sve može vidjeti i čuti, svjedočiti o svemu što se događa, kao dobivanje ključeva crkve i svetohraništa, knjiga matica rođenih, krštenih, preminulih. Zatim zakletva izrečena nad Biblijom, molitva Vjerovanja novog župnika i kapelana koji je izgovaraju klečeći pred oltarom, pred Nadbiskupom i cijelim narodom Božjim. A posebno je dirljivi čin kad Nadbiskup klekne na klecalo za ispovijed pred novog župnika koji mu da odrješenje i blagoslov, te time dobiva dopuštenje za dijeljenje svetih sakramenata. Župnik i kapelan pripadaju redu asumpcionista. Oni su nova redovnička zajednica u Nadbiskupiji u koju su došli prije nekoliko godina.
Iako je obred trajao satima, nitko se nije ljutio. Svi smo s divljenjem pratili svete čine. Zahvaljivali smo Bogu, svetoj Majci Crkvi za sve tako lijepo, bogato i značajno događanje. Ne može se i ne smije igrati sa svetim stvarima. Ne može se ući u pastoral kao što se ulazi u kukuruzno polje.
Poslije euharistijskog slavlja bilo je predviđeno i sve pripremljeno za primanje i zakusku, ali skoro nitko nije uspio sjesti i nešto pojesti ili popiti. Sestrica kiša nas je omela jer je opet padala i padala.
Uputile smo se kući. Zbog kiše i kliskog puta trebalo nam je punih šest sati da bismo prešle dvadeset kilometara. Bile smo sretne da smo stigle kućama malo prije ponoći. Bogu hvala za sve, pa i za ovakvo iskustvo.
s. Mirabilis Višić
