U subotu 27. i nedjelju 28. veljače o. g. u Bukavuu u duhovnom centru Amani održan je seminar za starije sestre juniorke koje su u junioratu četiri ili više godina: Odgovorno prihvaćanje posvećenog života, redovničke obitelji i mjesne zajednice. Seminar organizira Vijeće viših redovničkih poglavara za sestre svih družba u Nadbiskupiji.
S puno hrabrosti, odlučno i s elanom krenule smo u subotu popodne po velikoj kiši, većina bez kišobrana, ali radosne, spremne najprije odgovorno prihvatiti same sebe, svoju zajednicu, onu veliku, kao i onu u kojoj živim.
Na početku susreta o. Wenceslas Kiaka, DI, zaželio nam je dobrodošlicu posvješćujući koliku vrijednost kao osoba ima svaka od nas, koje smo bogatstvo za svoju družbu, svoju mjesnu zajednicu i za cijelu Crkvu. “Svaka posvećena osoba ima jedan cilj pred sobom. I nijedna ozbiljna redovnička osoba ne djeluje a da prethodno dobro ne razmisli koji su motivi njezinog djelovanja, koji su troškovi, koje su posljedice i koliko doprinosi naviještanju kraljevstva Božjega.”
Dakle, ja kao redovnica, članica moje Družbe, trebam svjesno preuzimati odgovornost, savjesno se ponašati prema svemu. Ne samo prema sebi, mom posvećenju, nego i prema svojoj zajednici i njenoj karizmi. Moram pokazati naklonost, obzir, iskrenu ljubav prema redovničkoj obitelji, prema svim njenim sastavnicama. Pridonijeti njenoj izgradnji, njenom očuvanju, a naročito joj pomoći u rastu, u cvjetanju, činiti da sja i donosi ploda. Činjenica i način na koji preuzimam odgovornost prema redovničkoj obitelji definira mene kao osobu, daje smisao mom životu i pozivu, opravdava moje postojanje.
Treba znati da odgovorno prihvaćeni identitet osobe utječe na njezino djelovanje, na njezin način života i rada. Pripadnost mojoj redovničkoj zajednici čini me voljeti njenu realnost, sanjati o njenoj budućnosti, živjeti prema njenim mogućnostima, dijeleći u potpunosti ili djelomično ono što ona jest, što ima, što joj je vlastito.
Ako pripadam svojoj Družbi, bez sumnje osjećam da sam na posebnom, važnom mjestu, u pologu prave škole vjere i dostojanstva. Osjećam se punopravnom članicom jer mi je to mjesto povjerenja, bliskosti koje mi omogućava susrete u ozbiljnoj i odgovornoj ljubavi. Važno je biti svjesna pripadnosti zajednici kao slobodno odabranoj. Nitko me nije prisilio, to je moj odabir. Moram dobro poznavati njene mogućnosti i poslanje, viziju njene budućnosti.
I za kraj, nekoliko pitanja koja nam u tom pogledu mogu pomoći: Što najviše volim kod naše Utemeljiteljice? Što osobno preuzimam iz njezine baštine? Držim li to kao osobnu baštinu? Jesam li vjerna svom redovničkom posvećenju? Jesam li vjerna svojoj zajednici? Ako nisam, što trebam napraviti da promijenim situaciju, ali odmah? Volim li svoju redovničku zajednicu, njenu povijest, baštinu, njene članove?
Nekoliko znakova koji pokazuju moju pripadnost: Voljeti svoju redovničku zajednicu i njenu baštinu. Sanjati o boljoj budućnosti i raditi na tome. Biti preobražavajuća, pokretna snaga u zajednici. Zauzeti se za prioritete koji štite institucionalnu baštinu (Konstitucije, Odredbe, Statut).
Moje predanje Kristu jest i treba biti moja potpuna predanost, bez rezervi, i mojoj redovničkoj zajednici.
s. Antoinette Mapendo Barhafumwa
