S. Stjepanka Ana Vučemilo
S. Stjepanka, krsnim imenom Ana, rođena je 11. svibnja 1936. godine u Lučanima kraj Sinja, od oca Stipe i majke Pere r. Batarelo. Peto je dijete u obitelji s jedanaestero djece, od kojih je troje umrlo u dječjoj dobi. U kući se redovito molilo i živjelo po Božju, utječući se zagovoru drage Gospe Sinjske svakodnevnom zajedničkom molitvom osobito Gospine krunice. Iz tako vjerničke obitelji troje djece – dva brata, stariji fra Stjepan i mlađi fra Petar te s. Stjepanka – posvetili su svoj život Bogu u franjevačkoj samostanskoj obitelji, a pobožna majka bila je franjevačka trećoretkinja.
Iako je Ana poziv za redovnički život osjetila u trinaestoj-četrnaestoj godini i to povjerila sestrama koje su djelovale u Franjevačkom samostanu u Sinju, te s jednom od njih pošla na Lovret pitati za prijam i bila primljena, ipak, za odlazak u samostan konačno se odlučila u 19. godini. Dana 10. rujna 1955. primljena je u kandidaturu u Splitu. Već slijedećeg dana poslana je u Zagreb u samostan franjevaca konventualaca na Sv. Duhu, gdje je uz glavnu kuharicu s. Brigitu Masnić već tada kao kandidatkinja stjecala kuharsko umijeće.
U postulaturu Ana je primljena u Splitu na Lovretu 2. travnja 1957., a kanonsku godinu novicijata s redovničkim imenom s. Stjepanka započela je 3. listopada iste godine. U postulaturi je dodijeljena za pomoć s. Koleti Žnidar, glasovitoj lovretskoj kuharici, koja je zapazila Aninu snalažljivost i spretnost u kuharskom poslu te je tražila da i tijekom novicijata bude u kuhinji.
Služba kuharice bit će prvotno poslanje s. Stjepanke na svim podružnicama njezinoga djelovanja. No, naučena radu u svojoj obitelji, ona se pokazala vrsnom i u drugim domaćinskim i gospodarskim poslovima.
Poslije novicijata s. Stjepanka djeluje dvije godine u sestrinskom samostanu u Trpnju (1958.-1960.). Osim kuhanja, obavlja i druge domaćinske poslove te pomaže pri šivanju jorgana. U Trpnju je opet nakon 20 godina, kada osim za sestre i župnika kuha i za nekoliko starijih osoba u samačkim domaćinstvima.
U našoj kući u Dubrovniku je od 1960. do 1962. godine, dok je još živjela vrlo zahtjevna s. Franciska Vicelić, posljednja dumna od Sigurate. Uz kuhanje s. Stjepanka vješto tka tapete na tkalačkom stanu i sa sestrama šiva madrace, sve to po narudžbi. Bio je to vrlo naporan, često danonoćan rad, ali i jedini izvor prihoda za uzdržavanje tamošnje zajednice sestara. U samostanskoj zbirci i muzeju u Sigurati i danas se čuva tkalački stan, kao vrijedan eksponat, koji svjedoči o mukotrpnom privređivanju za život u tom drevnom samostanu, a kod otvaranja muzeja godine 1983., kao vješta tkalja zapušteni tkalački stan nanovo je postavila s. Stjepanka.
Tri i pol desetljeća svoga redovničkoga života u službi kuharice provela je u velikim i zahtjevnim samostanima i župama, čak u četiri franjevačke provincije i provincijalna središta. U franjevačkom samostanu na Poljudu u Splitu bila je u dva navrata. Prvi put od 1962. do 1964. godine, kada su sestre vodile samostansko gospodarstvo i obrađivale veliki samostanski vrt čijim su se plodovima opskrbljivale i sestre na Lovretu. Kada je nakon pet godina opet došla (1969.-1972.), kuhinja je bila još zahtjevnija jer je u to vrijeme na Poljudu djelovala franjevačka gimnazija te su uz sjemeništarce Provincije sv. Jeronima bili i sjemeništarci Hercegovačke franjevačke provincije sa svojim profesorima, pa je znalo biti i do 200 osoba za koje je trebalo kuhati.
Samo pola godine djelovala je s. Stjepanka u našoj kući u Imotskom, odakle je 1972. premještena u Zagreb, gdje se upravo otvarala sestrinska podružnica u samostanu franjevaca trećoredaca na Ksaveru. Tu je djelovala četiri godine.
U dva navrata bila je u Vrlici od 1964. do 1966. i od 1976. do 1981. Obavljala je sve domaćinske poslove u župskoj kući i pomagala sestri u crkvi. U Franjevačkom samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu je od 1966. do 1969., te od 1983. do 1989., a nepunu godinu dana bila je u franjevačkom samostanu u Omišu (1982.-1983.). Nakon više od tri desetljeća 1989. godine vraća se u samostan na Svetom Duhu u Zagrebu. Godine 1992. premještena je u franjevački samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu u kojem djeluje sedam godina.
Predano služenje i godine života, narušile su njezino zdravlje te je 1999. premještena u sestrinsku kuću u Zagrebu, Jordanovac 55. Ali s. Stjepanka ni tada ne miruje. Daje sve od sebe te devet godina u dječjem vrtiću brižno i s ljubavlju djeci poslužuje hranu.
S. Stjepanka je rado i marno, iako bez stručne spreme, uspješno obavljala povjereni joj apostolat silno zahvalna s. Brigiti i s. Koleti kod kojih je, kako je znala reći, „ispekla“ zanat. One su je učile kuharskim umijećima, a ona je bila spremna i otvorena za novo pa je sve brzo i dobro usvajala. Stečeno znanje nije zadržavala samo za sebe nego ga je nesebično prenosila na mlađe sestre i kandidatkinje koje su s njom radile u kuhinji, što su neke od njih s posebnom zahvalnošću isticale. Svojim savjesnim radom, s. Stjepanka je svugdje bila rado prihvaćena. Osobito je bila pažljiva prema onima kojima je zbog zdravstvenih poteškoća bila potrebna posebna ishrana.
Njezina požrtvovnost i organiziranost u poslu bila je poznata u franjevačkim samostanima te su je mnogi fratri pozivali da im kuha za slavlje mlade mise. Tako je, uz pomoć drugih sestara, kuhala za tridesetak mladomisničkih slavlja na kojima bi se okupilo i po nekoliko stotina uzvanika. A kuhanje i sve priprave izvodile su se u malim seoskim domaćinstvima što je iziskivalo dodatnu spretnost i snalažljivost.
Požrtvovan rad, molitva i ljudsko priznanje te poštivanje zajedničkog života i dnevnog reda, bitno su obilježili život s. Stjepanke. A kod brojnih premještaja, i kad bi nerado napuštala neko mjesto djelovanja osobito nakon kraćeg vremena, redovnički je posluh bio ispred vlastitih želja i očekivanja. U više navrata s. Stjepanki je bila povjerena i služba kućne predstojnice koju je obnašala sveukupno osamnaest godina.
U svojim staračkim godinama teško je podnosila stvarnost da više ne može aktivno djelovati. Tada se više posvećivala molitvi i slušanju duhovnih sadržaja putem radio-Marija te prebiranju uspomena iz prošlosti i pripovijedanju anegdota i događaja iz samostanskoga života.
Ispunivši svoje ovozemaljsko poslanje, upravo na svoj 85. rođendan, u 64. godini redovničkog života, u utorak 11. svibnja 2021. godine u našem samostanu u Zagrebu, tiho se preselila u dom Oca nebeskoga naša s. Stjepanka Vučemilo. Neka joj On u svom nebeskom Domu udijeli blaženi smiraj i puninu života sa svima svetima.
Počivala u miru Božjem!
