S. Laurencija, krsnim imenom Ana, rođena je 1937. godine u Gali, kraj Sinja. U brojnoj kršćanskoj obitelji bila je deveto dijete oca Frane i majke Ive, rođene Krivić. Odgajana u vjeri i molitvi i naučena radu, već zarana stječe čvrste temelje za budući posvećeni život.
Nakon što je najstarija kći Luca stupila u samostana sestara Službenica milosrđa i Ana se u svojoj osamnaestoj godini odlučuje za redovnički život. Dana 29. rujna 1954. primljena je u kandidaturu u Splitu, na Lovretu, a dvije godine kasnije u postulaturu, 3. travnja 1956. Godinu novicijata započinje na blagdan sv. Franje 1956. godine, a doživotne redovničke zavjete polaže 5. listopada 1962.
Po polaganju prvih redovničkih zavjeta 1957. godine zajednica joj povjerava službu sakristanke u samostanskoj crkvi u franjevačkom samostanu u Makarskoj koju će savjesno obavljati do 1961. godine. Iz Makarske odlazi u Zadar: u Nadbiskupsko sjemenište Zmajević (1961. – 1962.), a potom u samostan sv. Mihovila (1962. – 1963.) gdje će biti na raspolaganju za kućanske poslove. Godine 1963. započinje tri i pol desetljeća dugi i samoprijegorni rad s. Laurencije u skrbi za starije i nemoćne, u Domu Lovret. Teški uvjeti i zahtjevnost službe iziskivali su veliku požrtvovnost po kojoj je s. Laurencija bila prepoznatljiva. Po odlasku u mirovinu 1998. godine, svoju ljubav prema bolesnicima nastavila je pretakati u djela njegujući sestre na bolesničkom katu na Lovretu. Svjesna da je samom Kristu učinila sve što je učinila svakom od njegovih najmanjih svoju je službu obavljala tiho, predano i s puno ljubavi. Onima kojima je poslana bila je snaga, uporište i blagoslov do kraja svoga životnoga puta.
Premda je cijeli život provela radeći teški posao, na njezinom licu se nije primjećivao napor niti neraspoloženje. Svoju je svakodnevicu danomice predavala Bogu posvećujući tako čitav život. Istančanim osjećajem za pravu mjeru i ono jedino potrebno započinjala je i završavala svoje dane. A Svevišnji ju je nagrađivao i oblikovao strpljivošću, blagošću, susretljivošću i vedrinom. U njezinoj blizini svatko se osjećao dobrodošlim. Premda tiha i nazamjetljiva, svojim je životom pružala svjedočanstvo vjerodostojnog redovničkog života protkanog molitvom i radom.
S. Laurencija je voljela svoju Provinciju. Voljela je svoje sestre i radovala se dolasku novih članica. Rasterećena svega suvišnoga, imala je i čuvala prostor za ono što na kraju svega preostaje.
Vjerujemo da je snagu potrebnu u prolaznosti vremena crpila iz skrovitosti života s Gospodinom.
U Bogu, kojemu sve živi, bio njezin vječni počinak.
