S. Matilda Čarić, krsnim imenom Anđelka, rođena je 23. srpnja 1925. godine u Brnazama kod Sinja, od oca Jure i majke Mare rođ. Ivković. Odrastajući s tri brata i tri sestre u brojnoj i pobožnoj obitelji, u teškim prijeratnim i ratnim vremenima, Anđelka je odmalena učila životnu snagu crpiti iz molitve, a životne poteškoće povjeravati Božjoj providnosti. Obiteljska molitva i prisutnost sestara u obližnjem svetištu Gospe Sinjske učinili su da sjeme duhovnog zvanja, posijano duboko u Anđelkino biće, proklija i uzraste.
Poželjevši služiti Gospodinu kao redovnica, u siječnju 1943. s nepunih osamnaest godina pristupa zajednici Školskih sestara franjevaka u Splitu na Lovretu. U postulaturu je primljena 14. veljače 1945., a kanonsku godinu novicijata započela je iste godine na svetkovinu Velike Gospe.
Nakon polaganja prvih zavjeta, 1946. godine zajednica joj povjerava brigu o uređivanju rublja, službu u kojoj će s. Matilda ostati cijeli svoj radni vijek, punih šest desetljeća. Uz brigu o rublju, onamo gdje je bila poslana, redovito je pomagala i u različitim domaćinskim poslovima. Kao mlada sestra požrtvovno je služila u dva navrata u Franjevačkom sjemeništu u Sinju (1946.-1947. i 1950.-1952) i u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru (1947.-1948., 1953.-1969.) Službe u sjemeništima bile su s. Matildi osobito drage, budući da je voljela biti okružena mladim ljudima čiji je duh i sama baštinila. Zbog svoje požrtvovnosti i vedrog duha bila je omiljena među budućim svećenicima i redovnicima. Osim u sjemeništima, službu je vršila i u franjevačkim samostanima na Hvaru (1948.-1950.), na Obali u Splitu (1952.-1953.) te u samostanu Male braće u Dubrovniku (1969.-1970.). Trinaest godina služila je u samostanu franjevaca trećoredaca u Odri (1970.-1983.), a najduže, pune 23 godine (1983.- 2006.), zadržala se na službi u Franjevačkom samostanu u Omišu.
U provincijsko središte na Lovret vratila se 2006. godine te nastavila pomagati oko uređivanja rublja koliko su joj to snage dopuštale. Posljednje vrijeme ovozemaljskog putovanja, pritisnuta godinama i iscrpljena teškim poslovima, provela je na bolesničkom katu u provincijskom središtu.
Gospodin je s. Matildu blagoslovio dobrim zdravljem i dugim životom kojeg je ispunila predanim i samozatajnim služenjem Njemu na slavu. Težina napornoga rada na s. Matildi nije se opažala. Redovnički život živjela je naizgled s lakoćom, prihvaćajući stvarnost jednostavnošću svojstvenom Božjim ljudima kojima se, u služenju drugima, životna snaga obnavlja. O svojim tegobama s. Matilda uglavnom nije govorila, niti što posebno za sebe tražila. Vođena plemenitom željom da drugima bude na usluzi, uvijek je i za svakoga imala lijepu riječ, a teret i žegu dana znala je sebi i drugima olakšati svojom dosjetljivošću i smislom za humor. Ovaj dar oplemenio je živote mnogih te među onima koji su je poznavali zasigurno nema onoga tko se s osmjehom ne bi mogao prisjetiti barem jedne anegdote iz života s. Matilde. Uz skladu sa svojom vedrom naravi voljela je pjesmom slaviti Gospodina, a gajila je i osobitu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, kojoj se u svakoj svojoj potrebi utjecala.
Tijekom gotovo osam desetljeća redovničkog života s. Matilda je, svjedočeći franjevačku jednostavnost i radost, vjerno i predano služila Gospodinu. On, Kralj svega stvorenog, za svako njezino dobro djelo nagradio je vječnim dobrom u svome kraljevstvu.
Počivala u miru Božjem.
