S. Teofila Mastelić, krsnim imenom Pava, rođena je kao prvo od četvero djece 5. siječnja 1931. godine u Brnazama kod Sinja od roditelja Stipe i Ane, rođene Marić. Zajedno s dvije sestre i jednim bratom od rane mladosti odgajana je u kršćanskom duhu. U obitelji gdje su vrijednosti bile ispravno postavljene živjelo se jednostavno i pošteno. Mirnoća, marljivost i sigurnost koje je odgojem stekla, stvorili su čvrst temelj za postojan kršćanski život. Blizina svetišta Gospe Sinjske i marijanske pobožnosti već su u ranom djetinjstvu oblikovali njezino duhovno biće tako da su poniznost i samozatajnost postale habitus u kojem je živjela cijeli život.
U kandidaturu je stupila 15. svibnja 1948. godine u Splitu. Kanonsku godinu novicijata započinje 15. kolovoza 1951. godine i, iznimno zbog poslijeratnih političkih neprilika, umjesto u provincijskom središtu, provodi u Makarskoj. Prve zavjete polaže 16. kolovoza 1952. godine u Splitu, a doživotne također u Splitu, 16. kolovoza 1955. godine.
Svoj radni vijek s. Teofila započinje obavljajući službu sakristanke u franjevačkim samostanima: u Makarskoj (1952.-1956.), na Dobrome (1956.-1963.) te ponovno u Makarskoj (1963.-1965.). Godine 1965. biva poslana u Njemačku gdje je godinu dana provela u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Münchenu obavljajući domaćinske poslove. Kao njegovateljica počinje raditi u Glonnu (1966.-1970.) nakon čega 1971. godine u Münchenu upisuje i godinu dana poslije uspješno završava njegovateljsku školu. Slijedećih dvadeset godina svoju djelatnu kršćansku ljubav pokazuje kao njegovateljica, naprije u Glonnu (1971.-1984.), a zatim u Bäd Tölzu (1984.-1991.). Po povratku u Domovinu vraća se sakristanskoj službi u franjevačkom samostanu u Omišu (1991.-1997.) gdje uz službu sakristanke pomaže i u njezi bolesnih fratara. Dvije godine služi u franjevačkom samostanu u Makarskoj (1997.-1999.) nakon čega se ponovno vraća u franjevački samostan u Omišu 1999. godine. Nakon više od pedeset godina plodonosnog služenja 2009. godine dolazi u provincijsko središte na Lovret. Njezina posljednja dužnost, koju je s marom obavljala sve dok su joj snage dopuštale (do travnja 2020. godine), bila je briga o rublju u samostanskoj peglaonici na Lovretu. S. Teofila je obavljala i dužnost provincijske savjetnice od 1969.-1975., a služba kućne predstojnice bila joj je povjerena čak pet puta (Makarska: 1963.-1965., München: 1965.-1966., Glonn: 1981.-1984., Omiš: 1991.-1997. i 2003.-2009.).
Nešto od stečene životne mudrosti s. Teofile primjećivali bi svi koji bi se našli u njezinoj blizini. Blagost, poniznost, mir i sigurnost zračili su iz njezine nenametljive pojave, a cijeli njezin život bio je prožet služenjem i kršćanskom ljubavlju prema bližnjemu. Pouzdanošću i marljivošću pružala je uzoran primjer vršenja povjerenih joj službi, a s istom je revnošću pristupala molitvi i vršenju redovničkih dužnosti.
Malo je govorila riječima, ali iz šutnje je izvirala komunikacija, odnos, blizina. Bila je jednako zainteresirana za kandidatkinje i mlade sestre, kao i za one s kojima je provela cijeli život. Rečenice su joj bile kratke, ali jasne. Nije nikada izgovarala suvišne riječi te se mogao dobiti osjećaj da je dobro promislila ono što želi reći.
Bog je s. Teofilu blagoslovio dugim životom i dobrim zdravljem. Tek je posljednjih mjesec dana provela u bolesničkoj postelji ovisna o pomoći drugih. Preminula je u rane jutarnje sate, 17. siječnja, na spomendan sv. Antuna pustinjaka, jednog od onih koji su se u prvim stoljećima Crkve povlačili u tišinu i samoću. Mir i tišina iza kojih se, vjerujemo, krila čežnja za Onostranim, obilježili su i život s. Teofile. Tišinom i samoćom u koju se povlačila davala je prostor Kristu koji se trebao nastaniti u njoj, kako ne bi živjela ona, nego Krist u njoj (usp. Gal 2,20), pripravljajući se ujedno za vječni mir koji je vjerujemo, u krilu Očevu, i našla.
Počivala u miru Božjem!
