S. Branka Janja Barun

S. Branka Barun, krsnim imenom Janja, rođena je 23. lipnja 1943. godine u Lusniću, a krštena u župi Rođenja BDM u župi Ljubunčić. Roditelji, Ante i Luca Barun, odgajali su svojih šestero djece u kršćanskom duhu. Janja, uvijek tiha i samozatajna, od ranog djetinjstva upoznala je molitvu, poniznost, marljivost i poštenje. U roditeljskom domu naučila je ono što ju je nosilo cijeli život, a to je: život u istini. Sve poteškoće s kojima se susretala u životu, rješavala je tako kako je naučila u obitelji: jednostavno i iskreno. Roditeljski savjeti i životne smjernice vodili su je na njezinom životnom putu. Njoj, rođenoj u velikoj obitelji Barun, nije bilo teško odabrati posvećeni život. Naime, iz te obitelji mnogi su prije i poslije Janje izabrali služenje Bogu u svećenstvu i redovništvu.

S nepunih 18 godina stupila je Janja u kandidaturu, 1961. godine. U novicijat je primljena o blagdanu Male Gospe 1964., a doživotne zavjete polaže također o blagdanu Male Gospe 1970. godine. U junioratu je pohađala srednju ugostiteljsku školu koju uspješno završava 1971. godine.

Kulinarske vještine s. Branke poznate su u cijeloj Provinciji, ali i u samostanima braće franjevaca. Službu u kuhinji započela je na Lovretu 1965. i završila također na Lovretu 2016. godine. Više od 50 godina provela je radeći marljivo i nenametljivo. Dom za starije i nemoćne Lovret, Neunkirchen, Kaštel Lukšić, Ksaver, Odra, Sv. Duh, Makarska, ponovno Kaštel Lukšić te samostanska kuhinja na Lovretu bila su mjesta gdje je s. Branka u svoj odanosti služila Bogu. Treba naglasiti da su franjevački samostani u njezino vrijeme brojili oko stotinu ili više braće, što svećenika, što bogoslova i sjemeništaraca. Uslijed teških ekonomskih prilika za Crkvu, naše su sestre kuharice, a među njima i s. Branka, bile prave umjetnice koje su umnažale hranu.

Osim službe u kuhinji, s. Branka je bila vješta i u izradi ručnih radova. Toplina kuhinje, vrijedne ruke koje su mijesile tijesto i blagost na njezinu licu, mnogim će svećenicima ostati vječna uspomena na dane mladosti kada ih život nije mazio. Isto će tako i sestre s kojima je živjela bez iznimke reći kako se u očima s. Branke zrcalilo svjetlo koje se nije gasilo niti u godinama njezine teške bolesti. Blag pogled, jasna komunikacija, dobrota i poniznost samo su neke od vrlina koje ćemo pamtiti.

Osobitu je naklonost osjećala prema potrebitima. Siromašni, bolesni, jadni i ostavljeni ispunili su njezino srce. U slobodno vrijeme trudila se pronalaziti načine kako bi im olakšala težak život. Potpuno oslobođena bilo kakve vrste zahvale, bilo usmene ili materijalne, davala bi svoje slobodno vrijeme za pomoć preko razgovora i skupljanja milodara. Nije poznavala pritužbe na prekovremeni rad, kao ni traženje svojih prava. Kao da u proteklom životu nije dovoljno davala sebe, u starijim je godinama ostala i dalje aktivna i na pomoć onima koji su je trebali.

S. Branka bila je osoba koja je cijelim svojim životom služila Bogu bez prigovaranja, u potpunom povjerenju i predanosti Njegovoj Providnosti. Čak niti posljednjih godina njezine prikovanosti uz bolesničku postelju nije bila zahtjevna i nije se žalila na svoju nemoć. Kako je Bog odredio, tako je prihvatila. Tako nas je i napustila prije dva dana: tiho i samozatajno, kao da nas ni svojim prelaskom u vječnost nije htjela opterećivati.

Blagosti i dobrote s. Branke sjećat će se čak i oni koji su je poznavali kratko i nedovoljno. Neka joj je vječna hvala za učinjeno dobro!

Tiho kao što je i živjela napustila je ovaj svijet 18. lipnja u ranim jutarnjim satima.

Počivala u miru Božjem!