Školske sestre franjevke

S. Elizabeta Nedjeljka Župić

S. Elizabeta, krsnim imenom Nedjeljka, rođena je na Radošiću kraj Sinja 7. srpnja 1935. godine od oca Pavla i majke Pave rođena Radović. Imala je dva brata i dvije sestre, te je rasla u tradicionalnoj i skladnoj kršćanskoj obitelji. Otac je radio teške poslove u rudniku, a majka se brinula za djecu, imali su za ono vrijeme dobre uvjete života. Prije dolaska u samostan Nedjeljka je završila pučku školu. U obitelji je živjela i teta koja je bila franjevačka trećoretkinja, a pomagala je u Franjevačkom samostanu te je bila povezana s našim sestrama u Sinju i na Čitluku. Nedjeljki je teta bila uzor ponašanja, te je s njom često odlazila u crkvu Čudotvorne Gospe Sinjske. Razmišljala je o svom posvećenju Gospodinu u redovničkom životu, ali o tome nije govorila. Svoju konačnu odluku o odlasku u samostan donosi nakon povratka s Lovreta gdje je bila na oblačenju s. Branimire Čarić, svoje prve rodice.  

Neposredno nakon toga, 17. rujna 1952. godine, dolazi u Split na Lovret i započinje kandidaturu. U postulaturu je primljena 7. ožujka 1955. godine. Iste godine na blagdan sv. Franje, 4. listopada, započinje kanonsku godinu novicijata i dobiva ime s. Elizabeta. Prve zavjete polaže u Splitu 5. listopada 1956., a doživotne na isti datum 1961. godine.

Već na početku redovničkog života poglavarice su primijetile njezinu urednost i spretnost za šivanje te joj je odmah povjeren posao uređivanja rublja i šivanja, što je radila gotovo cijeloga života. Nakon prvih zavjeta (1956.) poslana je u Franjevački samostan u Makarsku i tu dvije godine brine za pranje, peglanje i krpanje rublja za brojnu redovničku zajednicu. Potom osam godina (1958.-1966.) u Samostanu franjevaca trećoredaca Sv. Mihovila u Zadru uz posao u praonici, uređuje i crkvu. Zatim po tri godine u Splitu na Lovretu (1966.-1969.) i u sestrinskoj kući u Imotskom (1969.-1971.) šiva jorgane. Ta djelatnost je u sestrinskim kućama u to vrijeme bila jedna od mogućih djelatnosti od kojih su se sestre uzdržavale. Ponovno je dvije godine (1971.-1973.) provela u Franjevačkom samostanu u Makarskoj i uređivala rublje. Iz Makarske je premještena u našu kuću u Dubrovniku, Od Sigurate, gdje joj je uz domaćinske poslove u sestrinskoj kući, povjereno i čuvanje jedne starice u gradu (1973.-1975.). Nakon dvije godine, 1975. dolazi u Split u provincijalnu kuću, gdje ostaje sve do prelaska u vječnost. Na Lovretu je dugi niz godina radila u šivaonici jorgana. S. Elizabeta je jedna od posljednjih sestara koja je radila u toj djelatnosti. Kada je šivaonica zatvorena s. Elizabeta se osjećala da može još raditi i učiniti nešto dobra. Kad su sestre preuzele vodstvo Doma za starije i nemoćne osobe na Lovretu 1994. godine, s. Elizabeti je povjerena volonterska služba u Domu, gdje je puna dva desetljeća dragovoljno, bez ikakve naknade šivala, krpala i označavala rublje korisnicima. To je činila rado i vrlo precizno, na zadovoljstvo djelatnika i korisnika Doma. Kako su se korisnici sve češće izmjenjivali u Domu, posla je bilo više, a njezine fizičke snage su slabile, te je s. Elizabeta 2015. prestala s radom u Domu. Ali nije prestala zanimati se za korisnike Doma.

Rado se zanimala i za rodbinu sestara, a nadasve za sve članove svoje bliže i dalje obitelji iako je rijetko odlazila doma. Uvijek je brižno pratila sve što se događa u obitelji i u širem zavičaju te je sve uključivala u svoje molitve.

S. Elizabeta je bila bez velikih zahtjeva. Nikada se nije potužila da joj što nedostaje. Pa ni u vrijeme bolesti. Zadnju godinu života je sve više pobolijevala. Prikrivala je bolest kako druge ne bi opterećivala i trudila se, sve dok bolest nije znatno uznapredovala, doći u kor kapele na zajedničku molitvu i za zajednički stol.

Više je puta posljednjih mjeseci podvrgnuta operativnim zahvatima u splitskoj bolnici. Nije se suprotstavljala liječenju, ali je svaki put pred odlazak u bolnicu govorila: molite da me se Gospodin sjeti i pozove k sebi. Bila je do kraja svjesna sebe, svojih ljudskih slabosti te se znala ispričati ako bi koga uvrijedila. Osobito zadnjih godina bila je sa svakom sestrom ljubaznija i zahvalna za svaku učinjenu uslugu.

U subotu 25. rujna u jutarnjim satima, neposredno nakon susreta s Gospodinom po sakramentu bolesničkog pomazanja, s. Elizabeta se preselila u vječnost.

Počivala u miru Božjem!