S. Teofila Pava Mastelić

S. Teofila Mastelić, krsnim imenom Pava, rođena je kao prvo od četvero djece 5. siječnja 1931. godine u Brnazama kod Sinja od roditelja Stipe i Ane, rođene Marić. Zajedno s dvije sestre i jednim bratom od rane mladosti odgajana je u kršćanskom duhu. U obitelji gdje su vrijednosti bile ispravno postavljene živjelo se jednostavno i pošteno. Mirnoća, marljivost i sigurnost  koje je odgojem stekla, stvorili su čvrst temelj za postojan kršćanski život. Blizina svetišta Gospe Sinjske i marijanske pobožnosti već su u ranom djetinjstvu oblikovali njezino duhovno biće, tako da su poniznost i samozatajnost postale habitus u kojem je živjela cijeli život.

U kandidaturu je stupila 15. svibnja 1948., a doživotne zavjete položila je u Splitu, 16. kolovoza 1955. Zbog poslijeratnih političkih neprilika kanonsku godinu novicijata je, umjesto u provincijskom središtu, provela u Makarskoj.

Od vremena postulature godinama je obavljala poslove u franjevačkim samostanima u sakristiji i praonici. Godine 1970. poslana je u Njemačku gdje je u Münchenu završila stručnu njegovateljsku školu. U njezi starijih i bolesnih u Njemačkoj provela je 26 godina. Izdržala je i težinu službe kućne predstojnice kroz čak pet mandata, kao i dužnost provincijske savjetnice. Njezina posljednja dužnost, koju je s marom obavljala, bila je u briga o rublju u samostanskoj peglaonici na Lovretu. Nešto od stečene životne mudrosti s. Teofile primjećivali bi svi koji bi se našli u njezinoj blizini. Blagost, poniznost, mir i sigurnost zračili su iz njezine nenametljive pojave, a cijeli njezin život bio je prožet služenjem i kršćanskom ljubavlju prema bližnjemu. Pouzdanošću i marljivošću pružala je uzoran primjer vršenja povjerenih joj službi, a s istom je revnošću pristupala molitvi i vršenju redovničkih dužnosti.

Malo je govorila riječima, ali iz šutnje je izvirala komunikacija, odnos, blizina. Bila je jednako zainteresirana za kandidatkinje i mlade sestre, kao i za one s kojima je provela cijeli život. Rečenice su joj bile kratke, ali jasne. Nije nikada izgovarala suvišne riječi te se mogao dobiti osjećaj da je dobro promislila ono što želi reći. Po tome ćemo s. Teofilu svi pamtiti.

Bog je s. Teofilu blagoslovio dugim životom i dobrim zdravljem. Tek je posljednjih mjesec dana provela u bolesničkoj postelji ovisna o pomoći drugih. Preminula je u rane jutarnje sate, 17. siječnja, na spomendan sv. Antuna pustinjaka, jednog od onih koji su se u prvim stoljećima Crkve povlačili u tišinu i samoću. Mir i tišina iza kojih se, vjerujemo, krila čežnja za Onostranim, obilježili su i život s. Teofile. Tišinom i samoćom u koju se povlačila davala je prostor Kristu koji se trebao nastaniti u njoj, kako ne bi živjela ona, nego Krist u njoj (usp. Gal 2,20), pripravljajući se ujedno za vječni mir koji je vjerujemo, u krilu Očevu, i našla.

Počivala u miru Božjem!